1100 godina hrvatskog kraljevstva i krunidbe kralja Tomislava

Posljednji hrvatski knez Muncimir (Mucimir ili Mutimir), najmlađi Trpimirov sin, naslijedivši kneza Branimira, uveo je hrvatsko kraljevstvo u X stoljeće, a njegova vladavina nad hrvatskim prostorima je trajala 18 godina (od 892. do 910. godine). Vladao je titulom kneza osamostaljenom i jakom državom. O kakvoj se veličini radilo pokazuje i njegovo odbijanje priznavanja vrhovne vlasti tada moćnog bizantskog ili rimsko-njemačkog cara. Na jednom od njegovih posjeda, kneževskom dvoru u Bijaćima kod Trogira, rastao je i Tomislav, budući hrvatski kralj, kao njegov najstariji sin, zajedno sa Trpimirom II koji će ga, kasnije, i zamijeniti na prijestolju.

Kralj Tomislav zauzima posebno mjesto u hrvatskoj povijesti i kolektivnom identitetu – po njemu je nazvano najviše hrvatsko državno odlikovanje, njegov se lik nalazio na poleđini novčanice od 1000 kuna, a njegovo ime nose stotine ulica i trgova diljem Hrvatske i preko 35 000 muškaraca (poslije biblijskih imena koje nose Hrvati kao što su Ivan, Josip, Marko i Luka, Tomislav je peto najčešće ime u Hrvata). U njegovu se čast obilježavaju milenijske obljetnice, podižu spomenici, imenuju ceste,…Tomislav je, usprkos zločestim pokušajima da se njegov značaj prikaže upitnim, veličina sama za sebe koja u srcima Hrvata živi i dan danas i, ako bude Boga volja, živjet će vječno.
Da bi shvatili značaj i veličinu kralja Tomislava potrebno je posvijestiti kakvo je to vrijeme bilo, kako su Hrvati živjeli u 10. stoljeću, tko je živio oko njih, u kakvim su
(feudalnim) prilikama živjeli, s kakvim su se problemima i opasnostima suočavali, čime su se sve bavili i kako su sve to proživljavali.
Tomislav je sjeo na hrvatsko prijestolje nakon svoga oca Muncimira da bi vladao Hrvatskom od 910. do 928. godine, najprije kao knez, a onda, od 925. kao prvi hrvatski kralj. Hrvatska je tada imala površinu od preko 100 000 km2, obuhvaćajući Slavoniju, Istru do rijeke Raše, Gorski kotar i Liku, Dalmaciju, Bosnu sve do Drine, Zapadnu Hercegovinu, Boku kotorsku sa zaleđem i većinu hrvatskih otoka. Središte države je bilo između Zrmanje i Cetine, dok su planinski i granični dijelovi bili slabije naseljeni. Hrvatska je tada jedna od najmoćnijih država u ovom dijelu Europe.
Na prostoru tadašnjeg prostranog hrvatskog kraljevstva živjelo je puno manje stanovnika nego na današnjem hrvatskom prostoru. Gledajući današnji životni vijek, Hrvati su tada prosječno živjeli oko 40-ak godina. Umiralo se što od bolesti, što od ratova, što od teškog života, ali i pri porodu, pa mnogi nisu ni zapamtili svoje majke. Smrtnost djece je, također, bila jako visoka. U Hrvata je i tada bila jako izražena skrb o bolesnima, nemoćnima i sirotinji. Najveći dio stanovništva činili su slobodni seljaci koji žive na svojim posjedima i ondje se bave ratarstvom, stočarstvom ili šumarstvom. Većinu prihoda sa zemlje koriste da bi prehranili obitelj, dok višak prodaju na najbližem sajmu. Živjelo se siromašno. Kao vjernički narod, Hrvati su i tada strogo postili petke pa se tih dana nisu upriličavale nikakve proslave ni slavlja.

Za vrijeme dok je Tomislav bio knez i dok je vladao Primorskom Hrvatskom, Mađari su se poželjeli proširiti na štetu hrvatskog teritorija pa su 917. godine napali Panonsku Hrvatsku. Tomislav ih je odlučno sačekao, odbio njihov napad i odbacio ih natrag preko rijeke Drave. Tada je došlo do sjedinjena Panonske i Primorske Hrvatske u jednu veliku državu. U to vrijeme je raslo i bugarsko carstvo pa je bugarski car Simeon zaprijetio i samom Carigradu. Da bi se osigurao od te pogibelji, Bizant sklapa s Tomislavom savez čiji su rezultati da pod hrvatsku vlast dolaze svi dalmatinski otoci i
gradovi. Tako je Kneževina Hrvatska dobila izlaz na more na čitavoj svojoj obali s velikim lukama.

Naglo jačanje Hrvatske pod Tomislavovim vodstvom uznemirilo je tadašnjeg bugarskog kralja Simeona, željnog moći i osvajanja, koji oko 926. upada u hrvatske krajeve. Bugarska vojska broji mnogo više vojnika i čini se nepobjedivom. Dvije se vojske odlučno sukobljavaju na bojnom polju. Tomislavova vojska, iako manja, bori se s iznimnom hrabrošću. Borba je teška i
krvava. U trenutku kada se čini da će hrvatska vojska popustiti, Tomislav osobno predvodi napad, tjerajući bugarske vojnike u bijeg. Tomislav ga pobjeđuje negdje u sjeveroistočnoj Bosni 927. godine na rijeci Drini i učvršćuje svoju moć i vlast.
Hrvatska se tada pokazala kao velika i snažna država s jakom vojnom silom koju se uvažavalo pa je tako učvrstio položaj Hrvatske na europskoj političkoj karti ranog srednjeg vijeka. Cijeli europski kontinent šapuće o hrabrosti i vještini prvog hrvatskog kralja. U 18 godina svoje vladavine Tomislav je imao dva velika rata sa dva velika protivnika, u oba je bio pobjednik i ti su događaji obilježili
njegovu vladavinu. Povijesni izvori govore o veličini hrvatske vojske na kopnu i na moru i, bez obzira na tu veličinu, sigurno je da je ona, kolika god bila, bila pobjednička vojska.
Na unutarnjem planu su se odvijali značajni događaji: povijesno krunjenje prvog kralja u Hrvata koji se dogodio 925. godine na duvanjskom polju i dva velika crkvena sabora održana u Splitu koja su potvrdila jedinstvo države i njenu povezanost s katoličkom crkvom.
Tomislav je, kao knez, 15 godina vladao hrvatskim prostorima, branio ga od neprijatelja, učvršćivao njezin značaj u tadašnjim europskim okvirima i priskrbio sebi naklonost svoga puka ali i poštovanje stranih sila. Kao uspješan knez te, 925. godine se, u njegovu i u čast cijeloga hrvatskog naroda, uzdiže na tron kralja čime postaje jednom od najznačajnija osoba u povijesti Hrvata. Ovaj povijesni događaj predstavlja temelj stvaranja današnje Hrvatske. Pismom koje usmjerio prema Rimu i Zapadu.

Pismom koje mu je, u ime kraljevske svečanosti, poslao papa Ivan X. priznaje ga je kraljem i blagoslivljao njegovu vladavinu, što dokazuje rečenica „Dilecto filio Tamisclao, regi Crouatorum“, što u prijevodu na hrvatski znači – “Ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata“. Kako je bio blizak Katoličkoj Crkvi, Papa Ivan X. ga je u pismima hvalio zbog zaštite crkve i poticanja jedinstva. Godine 925. organiziran je crkveni sabor u Splitu, pod njegovim pokroviteljstvom. Tada se odlučivalo o crkvenoj organizaciji i jeziku bogoslužja, pri čemu je latinski jezik dobio prednost pred slavenskim. Time je osigurao blisku povezanost hrvatskog kraljevstva s Rimom, što mu je osnažilo politički položaj, a Hrvatsku i Hrvate je kao vladar dodatno učvrstio u kršćanstvu i civilizacijski

Kako možemo iščitati iz povijesnih izvora, Hrvati su od dolaska na ove prostore do Tomislava najmanje pet puta vodila teške borbe i obrambene ratove s nomadskim hordama iz Azije, praktički svakih nekoliko godina (ponovo). U svemu tome, jasno je da je Tomislav bio dobro pripremljen za napast s istoka koji će se uvijek iznova pojavljivati. Njegova vojna moć, koja je nesumnjivo bila dokazana u velikim ratnim zbivanjima i teškim borbama s novim nomadskim invazijama na hrvatsku državu, najprije višestrukim borbama s Mađarima, a onda i s velikim srazom s bugarskom vojskom koja je čitava zaglavila sa svojim zapovjednikom Alogoboturom, negdje u donjem Podrinju, je dokazivana i potvrđivana svaki put kad je država bila ugrožena.

Nakon velike pobjede nad Bugarima, Tomislav se vratio u svoju prijestolnicu. Njegova je vladavina kratka, ali slavna. Ubrzo nakon bitke, nestaje s povijesne scene. Okolnosti njegove smrti ostaju nepoznate, a mjesto njegovog posljednjeg počinka obavijeno je velom tajne. Iako je njegova sudbina nepoznata, njegovo naslijeđe je ostalo. Ostavio je snažnu i ujedinjenu državu, utirući put budućim generacijama Hrvata.
Hrvatska je, tako, u vrijeme kralja Tomislava uspješno manevrirala i potvrdila svoju samostalnost između triju velikih susjednih sila: Bizantskog, Franačkog i Bugarskog Carstva, uz sve veći pritisak Mađara. Uspješno vodstvo i vojna snaga omogućili su Hrvatskoj da se uspostavi kao regionalna sila.
Tomislav se pokazao mudrim i dalekovidnim vladarem. Shvaćao je da je snaga u jedinstvu.
Lukavim potezima i diplomatskim pregovorima, ali i vojnom silom, uspijeva ono što nitko prije nije – ujedinjuje Hrvatske zemlje u jednu snažnu državu. Priče o kralju Tomislavu i dalje žive. Njegovo ime spominje se u pričama, pjesmama i legendama. On je simbol hrabrosti, jedinstva i slobode. Njegova statua stoji ponosno u glavnom gradu, gledajući prema novim generacijama
Hrvata i podsjećajući ih na vrijeme kada je jedan čovjek, s velikim snovima i hrabrim srcem, stvorio naciju. Iako su povijesni izvori oskudni, priča o kralju Tomislavu, prvom hrvatskom kralju, ostala je inspiracija za sve one koji cijene slobodu i jedinstvo.
Godina 1925. bila je izuzetno značajna za hrvatsku nacionalnu svijest i obilježila ju je proslava tisućite obljetnice hrvatskoga Kraljevstva, s kraljem Tomislavom kao središnjim simbolom.

Proslava te svečanosti je imala dubok politički, kulturni i umjetnički značaj, pogotovo radi tadašnjeg položaja Hrvata u zajedničkoj državi. Kralj Tomislav, njegova djela, lik i uspjeh u stvaranju snažne i neovisne države služili su i služe i dalje kao podsjetnik na hrvatske povijesne korijene i pravo na samostalnost.
I 2025. godina je u Hrvatskoj u znaku kralja Tomislava. Obilježava se kao godina proslave 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, a kralj Tomislav je u središtu tih svečanosti. Vlada Republike Hrvatske je 2025. godinu proglasila „Godinom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva”. To je dalo službeni okvir za organizaciju i financiranje raznih manifestacija diljem zemlje. Diljem zemlje, pa i izvan nje, održavaju se brojni kulturni i umjetnički događaji, kazališne predstave, glazbene manifestacije, izložbe, festivali, znanstveni i obrazovni skupovi koji slave ovaj povijesni jubilej, naglašavajući značaj Tomislavove vladavine i uspostave hrvatske državnosti, jačajući tako nacionalni identitet i povezujući domovinsku sa iseljenom Hrvatskom.

U našoj ćemo školi krajem studenoga cijeli nastavni tjedan posvetiti kralju Tomislavu, a na pročelju zgrade matične škole smo 16. studenoga postavili spomen ploču u prigodi obilježavanja 1100 godina hrvatskog kraljevstva.
Za kraj, još nešto iz naše škole. Kako su osobna imena koja nosimo jedan od znakova nacionalnoga identiteta, povodom 1100 godina hrvatskog kraljevstva zanimalo nas je koliko naših učenika, njihovih roditelja i naših
zaposlenika nose imena velikana hrvatske povijesti, hrvatskih vladara (Tomislav, Krešimir, Zvonimir, Branimir, Domagoj, Trpimir,…). Rezultate nećemo komentirati već ih samo prikazujemo u tablici. Evo podataka:

I za kraj. Od 73 naših zaposlenika samo je jedan Domagoj i jedna Tomislava.

Priredio: Ante Karin, dipl. pedagog