Svatovi na konjima i na kamionu
Nekad bilo, sad se spominjalo - narodna je izreka za stare običaje koje su suvremeni tehnoloslški i globalizacijski vjetrovi otpuhnuli u zaborav. Naši su vrijedni etnografi zapisali stare pučke svadbene običaje, u ovom tekstu objavljujemo tri stare zanimljive fotografije koje svjedoče put svatova sredinom 20. stoljeća.
Kada nije bilo asfaltnih cesta i prometala, ljudi su putovali pješice, ili jašući na konjima i magarcima kozjim stazama a izgradnjom makadamskih cesta i zaprežnim kolima. Kada se djevojka udavala u svoje selo, mali svatovi s kumovima i najbližom rodbinom išli su pješice od mladenkine kuće do crkve i mladoženjine kuće, gdje bi se obično u tijesnim sobama namjestili stolovi za gozbu, a crkvena vjenčanja bi bila samo nedjeljom odmah iza mise. Kasnije se svadbe počinju priređivati subotom, zadnjih desetljeća i petkom, a po potrebi čak i radnim danom.
Pedesetih godina prošlog stoljeća imotski fotografi slikavaju svatove na konjima. Fotograf Miro Olujić snimio je tako kolonu svatova na deset konja kod zaseoka Rimaca u Prološcu Donjem, na fotografiji koju je sačuvao njegov sin Zdravko nije zapisan datum niti imena mladenaca.
Na drugoj su fotografiji, snimljenoj 13. veljače 1956. u Lovreću, 20-godišnja mladenka Mara Katić s dvije godine mlađim bratom Lujom.
1960-ih godina gastarbajteri dovoze prve limuzine na imotski kamen, ali ih je premalo da u njih sjednu svi svatovi. Tako je 1964. nastala treća fotografija, slikana ispred crkve sv. Ante u Drumu, na kojoj autoprijevoznik Petar Vuković Periša na bancima na karoseriji svog kamiona Klöckner-Deutz (s osamdesetak konjskih snaga) vozi sve svatove mladoženje Mate Ćapina. Na kamionu je i barjak na kojemu je privezan pijetao (pivac) kao simbol pobjede, duhovne budnosti i borbe protiv vremenskih neprilika (pivac kao vjetrokaz na vrhu kućnog dimnjaka). Na barjaku je obično i zovnica u kojoj su jabuke, sa zabodenim kovanicama novca, koje mladenka prebacuje preko mladoženjine kuće, pokazujući mladenkininu snagu, osiguravanje plodnosti i sreće u braku te magijski čin trajnog vezivanja za novi dom. (Tko bi danas prebacio neboder u gradu?😄)
Za prijevoz većeg broja svatova idućih se godina unajmljivao i autobus, svadbe se počinju održavati u restoranima. Pola stoljeća kasnije, večere se moraju rezervirati i do godinu dana ranije u svadbenih salonima, vjenčani par često vozi egzotični oldtimer limuzina, a više stotina uzvanika stižu u koloni i do stotinjak automobila. Upravo vjenčanima se za svadbenih dar u kuverti daruje novac, a do prije koje desetljeće darivao se servis za jelo i piće, mikser, glačalom ili koji drugi manji kućanski uređaj, često bi ih stiglo više komada pa su se darovi prosljeđivali dalje... Kao ona bombonijera koja bi ponovno došla do prvog kupca najčešće s proteklim rokom uporabe.
O tempora, o mores! - govorio je Ciceron, a koliko je naš narod cijenio dobre navade i običaje svjedoči i skovana poslovica: Bolje da propadne selo nego običaji.
