U povodu 25. obljetnice smrti Vlade Gotovca, Matica hrvatska objavila je monografiju Vlado Gotovac: Život i djelo, o kojoj je autor Slobodan Prosperov Novak u dvotjedniku Vijenac (broj 811., 10. travnja 2025.) objavljuje prigodni esej iz kojega prenosimo uvodni dio u kojemu opisuje njegovih prvih dvadesetak godina, od kojih je veći dio bio vezan za rodni Imotski.

“Osjetio sam u povodu objave knjige Vlado Gotovac: Život i djela potrebu nešto reći o ovom pjesniku, filozofu i političaru koji se rodio u Imotskom 1930. godine, a umro u Rimu 2000. U Imotskom u kojem je rođen i u kojem je proveo važan dio djetinjstva, hrvatstvo se oduvijek osjećalo kao neposredna i živa činjenica. Osuđenima na stoljetna izgnanstva, Imoćanima je domovina bila poput spasonosne svjetlucave vizije.

Hrvatstvo ondje nikad nije bilo neki apstraktan osjećaj niti naučena ili kasnije posvojena činjenica. Takvo hrvatstvo Gotovac je rano unio u svoj duh. Kao dvanaestogodišnji dječak vidio je Vlado Gotovac svoje prve pobijene i mrtve ljude. Njihova podbuhla lica i tijela vraćat će mu se u mnogim kasnijim trenucima. Bilo je to 1942. u Lovreću, gdje je tada živio, kada je njemačka patrola na motociklu s prikolicom naišla na partizane koji su je iz zasjede pobili.

Izdanje: Matica hrvatska, Zagreb, 2025.

Maleni Gotovac gleda i pamti te mrtvace u stanju raspadanja i bubrenja. Mrtvaci, zapisuje on, nisu ljudi, ali i takvi oni imaju pravo na ljudskost. Gledati mrtvace znači preuzeti dio njihove vječnosti i njihova nepostojanja. Dječak je tada nad tim mrtvacima prvi put shvatio da ljudi mogu postati nakazne prikaze samo zato što su pristali sudjelovati u zlu. Dugo nije mislio ni o čemu drugom nego o ovom prizoru koji mu se za čitav život urezao u sjećanje.

Tada još nije bio pročitao Rilkeovu rečenicu koja je glasila: „Ne bojim se gledati mrtve. Ako dođu, imaju pravo zadržati se u našem pogledu kao i ostale stvari.“ Sjećao se ovih mrtvaca i kao starac u Rimu, u posljednjim svojim danima. Prvi je put Vlado Gotovac bio uhićen još kao dječak. Bilo je to malo poslije proglašenja Ne­zavisne Države Hrvatske, već u svibnju 1941. Moglo bi se reći da je njegov život u novoj hrvatskoj državi započeo u tamnici.

Bio je taj događaj posve paradoksalan, i to ne samo zbog tadašnje svoje besmislenosti nego i zato što se dogodio upravo onomu kojeg će komunisti samo koje desetljeće kasnije olako optuživati i uhititi pod optužbom da je zagovarao ustaštvo! Dogodilo se da su tada njegovu ocu Martinu, koji je bio dugogodišnji član tada progonjene Hrvatske seljačke stranke, pripremili uhićenje jer je navodno neke ljude obavijestio da se uhićenje sprema njima. Gotovac stariji svojim je progoniteljima navrijeme uspio uteći u Split, a svoga jedinca Vladu i njegovu majku Anu smjestio je u obližnju i zabačenu Župu Biokovsku uvjeren da ih ondje, u maloj sredini, nitko neće dirati. Ono što je Martin očekivao, nažalost, nije se do­godilo. Vlado Gotovac, koji je tada imao samo jedanaest godina, poslije se sjećao da su ga sumnjičavi stražari, kad bi iz staje, gdje su on i majka spavali, odlazio u poljski zahod, pratili s otkočenim oružjem te mu zabranjivali da za sobom zatvori vrata.

Vidio budući život

Nakon što su po završetku rata 1945. na vlast došli komunisti, ponovile su se u slučaju Gotovčeva oca okolnosti posve identične onima iz prethodnog razdoblja, samo ovaj put u još strašnijem obličju i s težim, višegodišnjim posljedicama. Otac je Vladin, odmah po prestanku ratnih operacija, uvidio kako komunisti u Imotskoj krajini pripremaju brojne tajne likvidacije mnogih nevinih ljudi.

Odlučio im je pomagati, ali je uskoro bio prokazan od nekog revnosnog komunističkog doušnika, pa je za njega i njegovu malu obitelj započeo pakao koji će trajati više teških godina. Iz Makarske su Vladina oca premjestili u Jasenovac, to jest u Staru Gradišku, a majku u žensku kaznionicu u Požegi. U tim kazamatima samo su se promijenili stražari, a zatvorenici su i dalje bili isti nevini ljudi.

Posjetivši jednom oca u Staroj Gradiški, vidio je šesnaestogodišnji imotski mladac, a da toga nije bio ni svjestan, kao u nekoj suludoj fantazmagoriji, svoj budući život. Ugledao je svoju budućnost u bodljikavoj žici, vidio je sive barake i oko njih gomile jadnih i poniženih, promrzlih i izgladnjelih ljudi koji su ondje bili zatvoreni jer su navodno predstavljali opasnost za tadašnje društvo. Iako mu je puno toga o svijetu u kojem je odrastao već tada bilo jasno, nije Gotovac mogao znati da će samo dvadeset pet godina kasnije, kao četrdesetogodišnjak, u toj istoj okrutnoj tamnici i sam robijati najprije četiri, a onda još i dodatne dvije godine.” (…)

Slobodan Prosperov Novak