Hrvatski hajduk Andrija Šimić
14. Siječnja 1871. godine austrougarski žandari uhitili su posljednjeg hrvatskog hajduka Andriju Šimića /1833-1905/ u kući Ante i Koke Garac u Runoviću, točnije Podosoju. Bilo je to točno prije 125 godina. Nekoliko Garčevih susjeda svezalo je hajdučkog harambašu dok je spavao , da ga predaju tadašnjim vlastima i na taj način dobiju veliku novčanu nagradu, koju su raspisale austrugarske vlasti. Zanimljivo je napomenuti da je za njegovo uhićenje novčano nagrađeno čak 65 osoba ali ne i Ante i Koka Garac!!!. Uz Šimića uskoro je uhićeno još 25 hajduka. Suđenje je bilo na sudu u Splitu i po prvi puta na hrvatskom jeziku. Na teret im se stavilo pljačka, iznuda,ranjavanje i otimačina… Hajdučki harambaša Andrija Šimić osuđen je na doživotnu robiju. Kaznu i to 30 godinu zatvora proveo je u Kopru. Na traženje uglednih ljudi među kojima i biskupa Paškala Buconjića je pomilovan od cara Franje Josipa i pušten je na slobodu… Kada je iz Kopra poslije odslužene kazne brodom stigao u Split 17. prosinca 1901. godine, pišu tadašnji kroničari, dočekalo ga je mnoštvo Splićana te nosalo po splitskoj Rivi.U monografiji HNK Hajduk stoji da je ovaj popularni nogometni klub dobio ime po Andriji Šimiću. Dakle, samo šest godina poslije Andrijine smrti, osnovan je HNK Hajduk.Kada su engleski novinari pitali trenera Hajduka Luku Bonačića 1997. godine je li ime njegova kluba znači “ odmetnik“, on je odgovorio da su hajduci kod nas bili ono što je u Engleskoj Roobin Hod. Slično mišljenje je imao i poznati imotski liječnik, sada pokojni dr. Mijo Milas koji je o Šimiću napisao nekoliko knjiga. O njemu se pričaju mnoge zgode. Tako je iz jedne kuće u Zagvozdu pobjegao sakrivši se ispod naćava na glavi. Kada je prije smrti došao u Varoš /Imotski/ djeca su vikali: Andro, Andro! …On se sagnuo ispod prvog podesta skalina, uhvati se za vrh opanaka na trgu gdje je danas spomenik Tinu Ujeviću te ih preskočio!. Ovo je legenda, ne mora značiti da je i istina. Kada je svoje jatake slao iz Vrana po hranu u imotska ili hercegovačka sela nije ih pitao gdje su bili nego što ljudi govore. Tako se znalo da u Aržano najvše govore o konjima, na Studencima o volovima, na Lovreću o trgovini… Mijo Milas također o njemu piše da je bilo puno svjedočanstava da su zlodjela pojedinih hajduka pripisivana samom Šimiću. Šimić je znao kažnjavati i bogate kršćane te štitio siromašne, dijeleći im plijen. Iznimno je štitio žensku čast.“ Iako je Andro ostario, snagu nije izgubio. On preskače magarca sa mista što ne može mlađarije dvista.“ O njemu je najviše stihova ispjevao guslar Ivan Mimica /1862-1945/ koji je s Andrijom robovao u Kopru. Ispjevao je točno 3616 stihova te ih objavio 1894. godine. U pjesmama ga najčešće spominju kao Andrijicu jer je bio niskog rasta. O Šimiću je održano nekoliko znanstvenih skupova među kojima i u Imotskom, odnosno Grudama. Hajdučki harambaša Andrija Šimić rodio se u selu Alagovcu, danas općina Grude 22.studenoga 1833.godine a umro je u Runovići 5. veljača 1905. godine, u 72 godini života. Tu je i pokopan. Grupa građana na čelu s dr. Mijom Milasom podignula mu je spomenik na runovićkom groblju. Legenda o posljednjem hrvatskom hajduku Andriji Šimića i danas je živa u narodnom pamćenju. Hajdukovanje u drugoj polovici devetnestog stoljeća u usporedbi s prethodnim povijesnim razdobljima bilo je mnogo manje krvavo, manje je ubijanja, ali i manje junaštva i viteštva. Naravno, i u tom vremenu hajduci su u sukobu sa zakonom jer napadaju i pljačkaju trgovce i putnike, čine druga nasilja. Stalna njihova pratnja bila je i izdaja. To vrijedi i za Andriju Šimića, Mijata Tomića, Ivana Bušića Rošu te Šimicu Karamatić.
