Imotska krajina Medij s iskustvom
Ove godine Hrvatsko kulturno društvo Seljačka smotra iz Vinjana Donjih slavi svoj 90. rođendan, no da taj jubilej ne prođe utiho, ispod glasa i medijskog radara, evo nekoliko crtica iz njezine povjesnice koja još nije cjelovito zapisana, makar zadnjih godina i ne bila aktivna. Vinjanski ljubitelji folklora i baštine, čuvari narodnih običaja, pjesama i plesova nastupili su prije Drugoga svjetskoga rata i Zagrebu. Završetkom rata gasi se društvo s tim imenom, ali je zabilježeno da su vinjanski narodni pjevači i svirači nastupili na smotri folklora 22. 9. 1946. u Zagrebu, a zatim se društvo službeno gasi, no diplari, gangaši i plesači Vinjanskog kola pojedinačno nastupaju na pojedinim feštama, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastupaju na otvorenjima Imotskih sila. Dinka Rudež i ostale krojačice izrađuju imotske narodne nošnje koje djeca i odrasli nose na proslavama blagdana. Proglašenjem samostalne Republike Hrvatske ponovno se osnivaju u komunizmu zabranjena hrvatska društva (Matica hrvatska, Hrvatsko kulturno društvo Napredak…), među njima i HKUD Seljačka sloga. Zabilježeno je fotografijom i videozapisom da je HKUD Seljačka sloga nastupila na 26. međunarodnoj smotri folklora: “Prkos jesam…” 26. srpnja 1992. u Zagrebu, zatim na više festivala gange i folklora, primjerice i na 19. smotri folklora “Na Neretvu misečina pala” 16. 5. 2003. te na istoj 23. smotri održanoj od 11. do 13. svibnja 2007. u Metkoviću. Odlaskom na drugi svijet naših čuvara baštine mladi ne prihvatiše njihov plamen ljubavi pa je zadnjih godina utihnula djelatnost društva, ostala je tinjati tek pokoja žeravica pučkog folklora.
Članovi Seljačke sloge u Zagrebu 1938.
Zahvaljujući našim marnim etnografima i folkloristima sačuvani su brojni pisani, fotografski, zvučni, filmski i drugi dokumenti o našim narodnim običajima. Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu u svojoj Fonoteci čuva snimke koje je folklorist Ivan Ivančan snimio sredinom travnja 1968. u Runovićima i Vinjanima Donjim. Tako su izvorne magnetofonske vrpce digitalizirane i na CD-u br. 564 su ovi prilozi: Vinjani Donji, 15. 4. 1968. – 1. Plesni običaji Mate Buljan, rođ. 1893. i (07:11) Ante Bušić, rođ. 1906.; 2. Oj divojko moje janje (08:33); 3. Lijepo ti je u mom kolu (01:19); 4. Lijepo ti je u mom kolu (02:41); 5. Šta mi radiš Mare (41:36); 6. U Ivana zelena livada (02:26). Na digitaliziranoj snimci CD br. 565 s ukupnim trajanjem 53:17 su ovi prilozi: 1. svirka u diple Jozo Rudež, 1920. (9,47); 2. skala (1,10); 3. Ij gusli ja, guslarska gusli i pjeva (22,55); 4. pjesma o modernom seljačkom životu, Joško Rudeš Milanov, 1948. Guslarska Runović (12,05); 13. 4. 1968., 5. plesni običaji Ivan Škoro, 1896. (7:18), Ivan Čale, 1901. Mirko Jukić, 1928. Ivan Ivančan je tada i zapisivao narodne pjesme, poslovice i zagonetke i dio toga usmenoga književnog blaga objavio u knjizi Narodni plesovi Dalmacije 2.
Svirač na mijehu iz Vinjana u Zagrebu, 1938., smimio Tošo Dabac
Profesor Srećko Župić u svojoj drugoj ove nedavno objavljenoj knjizi Opojni miris Brunovih karanfila opisao je doba osnutka HKUD Seljačka sloga.
„U vrijeme najžešće bestijalne diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, naočiti momak iz Bušića drage, Ivan Bušić ‘Grgiša’ osniva Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Seljačka sloga 1934.
Ivan Bušić “Grgiša”, utemeljitelj “Seljačke sloge” 1934. g. s Matom Bilopavlovićem Dusmanovićem
Društvo je imalo brižljiv odnos prema pučkoj kulturnoj baštini, narodnim običajima, tradicionalnoj i narodnoj nošnji, katoličkoj vjeri, a o rodoljublju da i ne govorim. Nastupali su prigodničarski, a najviše u vrijeme vjerskih blagdana i na skupovima Hrvatske seljačke stranke. Kad bi netko od njih bio bolestan, besplatno bi ga liječili doktor Mile Vuković, doktor Lujo Domljan, doktor Žarko Paut, ujedno članovi HSS-a.
HKUD „Seljačka sloga“ u parku Maksimir 1939. g. S lijeva nadesno: Mate Bilopavlović, Strikan Buljan, Ante Ilija Bušić, Ićina Bušić i Ivan Bušić „Grgiša“ (okrenut leđima)
Kao društvo na dobrom glasu, pozvani su doći u Zagreb i uveličati proglašenje Banovine Hrvatske, a pozvao ih je Stanko Škare, koji je bio blizak vodstvu HSS-a i Vladku Mačeku. U toj prigodi iz Beograda Mačeku je u goste došao knez Pavle, a diljem Zagreba vihorili su se hrvatski barjaci jer se vjerovalo da je napokon došao kraj velikosrpskoj strahovladi i da se rješava hrvatsko nacionalno pitanje. Vinjanska Seljačka sloga nastupila je u parku Maksimir, međutim u jednom trenutku se na svečanu pozornicu popeo sam Ivan Bušić Grgiša i iz svega glasa uzviknuo: „Beograde, i leđa ti zebu slušajući pisme u Zagrebu.“
Dobio je Grgiša gromoglasno odobravanje i pljesak, međutim bilo je tu i mnoštvo onih kojima se to nije svidjelo. Ubrzo nakon povratka iz Zagreba Grgiša je preminuo, a službena verzija njegove smrti bila je da je umro od pjegavog tifusa koji je u naše krajeve donesen iz istočne Hercegovine u suhom mesu. Spomenuti liječnici nisu se složili s takvom konstatacijom, nego su bili mišljenja da je Ivan otrovan.
– „Bruno, to mi je sve ispričala moja mati jer je i ona s bratom Antom Ilijom bila u Maksimiru. Rekla mi je i to da su ljudi u Dragi znali reći: „Štogod Grgišine oči vide, to odmah njegove ruke naprave.“ Rekla mi je da je on napravio glazbalo ‘cincvara’ koje je slično usnoj harmonici. (…)”
Anđa Župić, rođena Bušić, živjela je 101 godinu
Srećko Župić i danas se dobro sjeća pjesama koje mu je majka Anđa Župić, rođena Bušić (1922. – 16. VIII. 2023.) pjevala pa je dvije stare vinjanske pastirske ljubavne pjesme, koje je izvodio i HKUD „Seljačka sloga“, sam dokumentaristički otpjevao, a profesor Ante Vujević im je zapisao i note, kako bi ih mlađi mogli nastaviti pjevati. To su pjesme Oj divojko moje janje malo i Oj da mi je mila nane, koje naizmjence pjevaju momci i djevojke, iskazujući metaforično svoje ljubavne poruke svojim ljubavima.
