Autobiografska priča Marija Drlje

Umirovljeni časnik HRM-a Marijo Drlje u vlastitoj je nakladi objavio treću knjigu "Putovanje kroz dar života
(Makijev život od rođenja, odrastanja u siromaštvu, školovanja, ljubavi, rata i braka do samoće)". Knjigu je posvetio "svima koji se usuđuju živjeti ljubav bez mreže ispod srca – bez plana B, bez izlaza za bijeg, bez skrivene rezerve. Onima koji biraju istinu umjesto sigurnosti, ranjivost umjesto kontrole, srce umjesto kalkulacije. Opomena onima koji u ljubavi slažu pričuvne puteve: život prođe dok se osiguravaš, a ljubav se ne živi u rezervi. Nikada nećeš znati kako je voljeti potpuno ako uvijek držiš jedno stopalo izvan srca. Voljeti kad bonace miluju, i kad nevere lome, kad se srce ne skriva, nego ide do kraja – po istini."

Pišući iskreno i lirski o životu Makija, u trećem licu, autobiografske dionice života posložio je u devet poglavlja, a ovaj kratki roman završava poučnim i mudroslovnim zapisima iz doba "jeseni života" poručujući čitatelju kako mladenačke vatre, bahatost i snove treba u zrelim godinama oplemeniti strpljivošću, odgovornošću, solidarnošću te da, uz vjeru u srce i ljubav, napredak zajednici donose oni koji su osvijestili posljedice svojih pogrešaka, koji u padu nisu izgorjeli, već se ustali i nastavili boriti na životnim stazama, gdje se ne pita koliko je tegoba teška. nego može li se izdržati.

O piscu

Marijo Drlje, dipl. oec., živi u Zagrebu, a rođen je 1960. godine u Zagvozdu. Odrastao je u obitelji s četvero djece, roditeljima i bakom, u skromnim uvjetima, gdje je od oca Ante, majke Matije i bake Kate stekao prve spoznaje o radu, obitelji, vjeri i hrvatskom podrijetlu.
Početkom Domovinskog rata, dok je radio u inozemstvu napustio je posao i 1991. godine, sa suprugom i dvoje male djece, vratio se u Hrvatsku. Aktivno se uključio u obranu Domovine kao pripadnik Hrvatske vojske. Sudjelovao je u obrani Zadarske regije do travnja 1992. godine, a zatim na Južnom bojištu do kolovoza 1995. Od kolovoza 1995. obnašao je dužnost na časničkom mjestu, načelnika Opskrbne službe u Zapovjedništvu Hrvatske ratne mornarice u Splitu. Za svoj doprinos Domovinskom ratu odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, a zbog bolesti je 2000. godine časno umirovljen u časničkom činu Hrvatske vojske.

Autor je knjiga »Krik solidarnosti: kome smeta solidarni javni zdravstveni sustav« i »Pisma Dida Drlje«, posvećene unucima Oliveru i Katji.
Godine 2004. osnovao je Udrugu hrvatskih pacijenata, kojoj je bio predsjednik do njezina gašenja 2022. godine. Tijekom 2005., 2006. i 2007. sudjelovao je kao vanjski suradnik u radu Odbora za 71rad, socijalnu politiku i zdravstvo Hrvatskog sabora, bez naknade predstavljajući glas civilnog društva.
Danas živi i djeluje u Zagrebu, nastavljajući promicati vrijednosti solidarnosti, društvene odgovornosti i humanosti.