Iz povijesti: Bratovština Prisvetog Sakramenta Podbablje iz 1904. godine
Bratovštine (lat.fraternitas;engl:confraternity,njem:Brudelichkeit,franc.confrerie) su udruge osnovane radi uzajamne potpore članova okupljenih prema profesionalnom kriteriju, župnoj pripadnosti ili pobožnosti koju ona promiče. Uz njegovanje pobožnosti prema svecu zaštitniku i održavanje obrednih dužnosti (procesije, pogrebi), a njezina se društvena svrha sastoji u potpori potrebitih bratima (briga za stare, bolesne i nemoćne članove,za udovice i siročad).[1]
Razvoj bratovština možemo najbolje promatrati u Srednjem vijeku premda u mnogim europskim zemljama bratovštine uvelike počinju nastajati na prijelazu iz Starog u Srednji vijek gdje se najviše šire od 13. stoljeća. Bratovštine kao društvene organizacije svoj polet nakon privremenog stagniranja doživljavaju ponovno nakon Tridentskog koncila koji se održao u 16. stoljeću no njihova društvena uloga ponovno opada te su potkraj 18. i u 19. stoljeću svedeni samo u vjerske okvire[2].
Religijska tradicija rimokatoličke Crkve u Dalmaciji bila je obilježena poznatim bratovštinama koje su svoj neizmjerni ugled baštinile u društvenim i religijskim okvirima, a jedna od njih je osnovana u Podbablju, za spomenuto prilično kasno, prije 121 godinu 24. siječnja 1904. pa će stoga glavni akcent ovog teksta biti stavljen na bratovštine utemeljene po župnoj pripadnosti i pobožnosti koju ona promiče.
POVIJEST BRATOVŠTINA
Posljednjih četrdesetak godina bratovštine su od perifernog religijskog fenomena došle u centar religijske povijesti.[3]
Gledajući na bratovštine (nerijetko se može naići na naziv bratstva odnosno skule) u kontekstu njihovog nastajanja u Katoličkoj crkvi možemo definirati kao kršćanske organizacije vjernika koje su se od ranog srednjeg vijeka javljale u različitim oblicima. Kao najčešći oblik organiziranog religijskog života u srednjovjekovnoj i ranoj modernoj Europi te centar duhovnog života gradskog stanovništva obaju spolova osnivane su radi uzajamne pomoći članova okupljenih prema već spomenutim kriterijima. Obzirom da se društvena svrha očitovala u pomoći potrebitim bratstvima takve organizacije društvenog ustroja ponekad su stvarale ogroman politički utjecaj pa nije ni čudno da su bratovštine često bile pod nadzorom državnih vlasti stoga su imale posebno mjesto i u regulama pozitivnog prava pojedinih država stoga nije ni čudno da su već u 15. stoljeću Mletačke vlasti provele reviziju bratovštinskih statuta uskladivši ih s mletačkim zakonima.[4]
Ipak, budući da su prije svega bratovštine udruženja kršćana posebnu pozornosti o njoj je vodilo Kanonsko pravo koje razlikuje tri vrste vjerskih udruženja. U prvom redu to su bratovštine (confraternitates), zatim treći red (ordo tertius) te pobožna udruženja (piae uniones)[5].
Ako uđemo u povijest bratovština možemo shvatiti kako je već na području Rimskog Carstva došlo do nastajanja prvih korporacija religioznog karaktera koje su nastale uglavnom zbog obrane staleških interesa i međusobne pomoći. Na Istoku su takva udruženja poznata već od 4. stoljeća, a u naše primorske gradove pod utjecajem Italije bratovštine su došle u 11. stoljeću. Među najranije dokumentirane vijesti o bratovštinama spada pismo pape Urbana III., splitskom biskupu Petru Hungaru 1186. kojim odobrava zaključke splitske sinode i biskupovu zabranu „Ne conventicula fiant, que fraternitates appellantur“ što bi u prijevodu značilo: „Zabranjuju se skupovi koji se nazivaju bratovštine“, a razlog tomu je što su se provobitne namjene zbog kojih su se bratovštine osnovale izmijenile.[6]
Ipak, u 13. stoljeću ponovno dolazi do procvata bratovština što se na poseban način očituje kroz mistične pokrete, prosjačke redove i treće redove. Na poseban način treba istaknuti franjevce i dominikance te Isusovce koji su podupirali pobožne bratovštine ističući pobožnost i dobrotvorni rad. Dolaskom mletačke vlasti u Dalmaciju situacija za bratovštine se mijenja. Mletačke vlasti nastojale su ojačati pučke udruge kako bi oslabile gradsko plemstvo i održale ravnotežu između plemića i pučana. Nakon postupnog slabljenja za vrijeme Reformacije bratovštine dobivaju novi poticaj osnivanjem Isusovaca i drugim protureformacijskim akcijama katoličke crkve u toku 17. stoljeća.[7]
Kako je spomenuto u 16. stoljeću uspostavlja se sve jači nadzor nad bratovštinama koji se u Crkvi očituje nakon Tridentskog sabora. Zbog težnji svjetovnih vlasti da kontroliraju bratovštine dolazi do napetosti crkvenih i svjetovnih vlasti. Od 18.stoljeća broj bratovština postupno opada. Mnoge su propale ukidanjem isusovačkog red, a u Austrijskim zemljama veliki je broj ukinut za Josipa II. Za prve austrijske uprave u Dalmaciji od 1797.-1805. Guverner Goess predlagao je sjedinjenje dijela bratimskih dobara i fondova određenih za popravak loših financija u Dalmaciji.[8]
Za vrijeme francuske uprave V. Dandolo smatrao je broj bratovština prevelikim, a njihove prihode iznimno visokim stoga se imovina bratovština oduzimala za vojsku, a Državni dekret od 26. svibnja 1807. zabranjuje sve bratovštine osim sv. Sakramenta i Mrtvih pa je četiri godine poslije toga točnije 1811.godine guverner Bertrand u Ilirskim pokrajinama likvidirao veliki broj bratovština.[9]
Ponovnim dolaskom Austrije 1813.godin dozvoljava se rad nekih bratovština uz uvjet da se organiziraju na temelju novih statuta-matrikula.
BRATOVŠTINA PRISVETOG SAKRAMENTA PODBABLJE
Bratovština Prisvetog Sakramenta- Podbablje osnovana je 23. siječnja 1904.godine u župnoj crkvi Sv. Luke na Kamenmostu uz nazočnost ondašnjeg župnika Podbablja i bratima bratstva fra Stanka Marušića koji je nakon župnikovanja u Podbablju poslije imenovan župnikom i gvardijanom u Imotskom.
Sjedište bratovštine bilo je u župskoj crkvi sv. Luke na Kamenmostu, a bratstvo je imalo i prigodni pečat izrađen iste godine u Mostaru na kojem je bio otisnuta hostija u pokaznici s natpisom: „Vazda budi hvaljen, čašćen, blagoslovljen i ljubljen Isus u Presvetom Svetotajstvu Oltara“ te Bratovština Prisvetog Sakramenta- Podbablje.
Svrha bratovštine bila je uz ostale kršćanske dužnosti i krijeposti poticati, raširivati vjeru, čast i bogoljubstvo prema Isusu u Presvetom Svetotajstvu i raširivati kraljevstvo Isusovo u njihovim dušama, u obiteljima i društvu. Kako stoji u Pravilniku usvojenom na dan osnivanja „svojim živim bogoljubstvom svrha je nadoknaditi one teške uvrijede, što ih prima Isus, osobito u ovom Presvetom Sakramentu ljubavi, te za to postignuti pomoću molitava svih bratima iskorenuće psosti, kletve,proklinjanja u sebi i u drugome, a poglavito kod svojih ukućana potaknuti na često primanje Presvetog Svetotajstva za života, a posebno na česu smrti“. [10]
Na poseban način bratimi su se zalagali i za egzistencijalnu pomoć svim bratimima i najpotrebnijim župljanima. Bratovštini je mogao pripasti svaki vjernik rimokatolik koji je navršio 24.godinu života, ali uz uvjet da je bila „ćudoredna i neporočna ponašanja“ te da je bila iz župe Podbablje. Svaki član imao je obvezu plaćanja prigodne članarine koju je bio dužan uplatiti do 31.prosinca tekuće godine. Upisnina je iznosila 4 krune i morala se plaćati odmah, a priložak je iznosio 2 krune i plaćao se do navedenog datuma. Bratim koji nije uredno izvršavao svoje obveze nije mogao biti član bratstva.
Sredstva za uzdržavanje bratovštine bila su: pristojbina za ulaz, godišnji prilošci, slučajni milodari ili milostinje, a vodstvo bratovštine uredno je moralo voditi blagajnički dnevnik.
Posebna pažnja usmjerena je na broj članova bratstva pa je tako određeno da bratstvo može postojati ako je minimalno u njega uključeno 40 članova, međutim, dok se navedeno ne uspostavi bilo je imenovano posebno povjerenstvo odnosno odbor koji je za to izabran. Nije bilo prepreke za primanje bratima, naravno uz sve druge spomenute moralne uvjete, svatko onaj tko se prijavio mogao je postati član bratstva, a da bi bio primljen prvo je svoj pristanak u obliku svjedočanstva odnosno „osvidočenja“ kako su potvrdu nazvali bratimi, morao dati mjesni župnik. Interesantno je spomenuti da svaki bratim koji bi promijenio mjesto boravišta ostajao aktivni bratim navedenog bratstva ukoliko je redovito izvršavao svoje obveze.
Josip Šerić
[1] Pravni leksikon, glavni urednik Vladimir Pezo, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str.117
[2] Čoralić.L., Izvori i literatura o bratovštinama u Dalmaciji od srednjeg vijeka do pada Mletačke Republike, CCP 27/1991,str.88.-96.
[3] Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Dr.sc.Vilma Pezelj, „Žene u bratovštinama srednjovjekovnih dalmatinskih gradova“, str.:155, Split, 2010.
[4] U 16.stoljeću mletačke vlasti su zabranile vođenje knjiga na hrvatskom jeziku zbog boljeg uvida u poslovanje
[5] Codex iuris canonici, Zagreb 1988.,§700-716.
[6] Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Dr.sc.Vilma Pezelj, „Žene u bratovštinama srednjovjekovnih dalmatinskih gradova“, str.:156.-157., Split, 2010.
[7] Suvremena katolička enciklopedija, sv.IV, Split, 2005., str.29.-41.
[8] Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Dr.sc.Vilma Pezelj, „Žene u bratovštinama srednjovjekovnih dalmatinskih gradova“, str.:165, Split, 2010
[9] Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Dr.sc.Vilma Pezelj, „Žene u bratovštinama srednjovjekovnih dalmatinskih gradova“, str.:165, Split, 2010
[10] Pravilnik bratstva Prisvetog Sakramenta- Podbablje, Podbablje 1904.
