Imotska krajina Medij s iskustvom
Stare narodne legende i predaje sve manje čujemo u svakidašnjem govoru, a ona koje su naši marni etnografi zapisali koriste se i u turističke svrhe priskrbljujući nekom lijepom mjestu ili izletištu dodatni čar koja će privući pozornost putnika namjernika ili turista. Tako se i u Imotskoj krajini nude stare pučke priče o Gavanu i nastanku Crvenog (i ostalih) jezera, izvorištima Vrljike, stećcima, borvi s Osmanlijama, Asanaginičinu grobu, i drugim znamenitostima. Naravno da dovitljivi turistički vodiči u svijetu, u pomanjkanju usmene narodne baštine, znaju i izmisliti pokoju legendu da bi obogatili svoju priču gostima.
Gotovo svake godine pojavi se neka nova knjiga o legendama, mitovima i predajama, u kojima se nađe i pokoja s motivima iz Imotske krajine. Za imotske čitatelje zanimljiva je knjiga Legende imotskoga krša koju je, uz fotografije Bože Ujevića, priredio Vlade Dragun, a objavili Agencija za odgoj i obrazovanje i Škola za dizajn, grafiku i održivu gradnju u Splitu 2014. godine. Tu knjigu možete preuzeti u PDF formatu:
Ljepota i začudnost legendi iz Imotske krajine osvojila je i psihologa, psihijatrijskog forenzičara, profesora Dražena Kovačevića, koji proučava etnologiju i povijest Moslavine, a s Bernardom Gospodnetićem supriređivač je zbirke Pregršt snova – Antologija južnoslavenskih legendi i predaja (Zagreb, 1989.). Nastavivši proučavati legende objavio je još dvije zbirke naših ponajljepših legendi – Legende i predaje Hrvata (prvi svezak Zagreb, 1993.; drugi svezak, Zagreb, 2000.). U oba sveska naveo je i izvore iz kojih je preuzimao ili prema kojima je zapisao te legende.
„Iako su predaje kamen smutnje u narodnoj književnosti, možemo utvrditi da čine najbrojniji rod književnosti.U sjećanju naroda ili razbacane po različitim zapisima nalazimo ogroman broj predaja, a u novije vrijeme se vrlo malo eksploatiraju i zapisuju, osim nekoliko najpoznatijih koje su ušle u narodni ili turistički život tih krajeva. Promijenio se način življenja pa se vrlo rijetko prepričavaju, ustuknule su pred nekim drugim pripovjedačkim oblicima. Predajaje dio usmene književnosti i sadrži sve karakteristike govorne umjetnosti služeći se cjelokupnim dijapazonom komunikacije; riječju, mimikom, gestom, uzvicima, pokretom. Stavljajući je na papir gubimo njenu ljepotu i osiromašujemo je. Mnoge je predaje praktično nemoguće zapisati. Često zaboravljamo da je istina tamo gdje joj čovjek dopusti biti” – zapisao je profesor dr. sc. Dražen Kovačević.
U knjizi Legende i predaje Hrvata 2 uvrstio je četiri priče iz Imotske krajine. Priču Kameni most zapisao je učitelj Ivan Ujević (1858. – 1915.), otac Tina Ujevića, koji je o običajima Imotske krajine pisao u prvoj knjizi Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena (Zagreb, 1906., str. 210-218). Priče iz Studenaca uzeo je iz rukopisa Marije i Mate Bilića Prcića, a legendu o boju agina i begova sina za djevojku Eminu u Gorici na Stipandan zapisao je Nikola Barišić u četvrtom godištu Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1892. godine. Pretiskavamo te 4 legende.
KAMEN–MOST
Nekog iz Podbablja pitali u jesen:
– Odakle si, prijatelju?
– Od Kamena-Mosta, gdjeno svake sreće dosta – odvrati on.
Pitali ga u proljeće:
– Odakle si, prijatelju?
A on će:
– Od Kamena-Mosta, gdjeno svake tuge dosta.
Imotski
LEGENDA O POSTANKU IZVORA ZVIZDA I IZGINULIM SVATOVIMA
U Vinici je bio turski beg, nemilosrdan i okrutan. Na sve moguće načine ugnjetavao je kršćane. Nametao je svakojake namete i daće.
Najteže je kršćanima bilo to što je beg uzeo pravo prve bračne noći. Morali su se ženiti kriomice kako beg ne bi doznao. Momci su krali cure tajno, često puta i bez roditeljskog znanja.
Budući da ljubav ne poznaje granice i srcu se ne može zapovijedati, zaljubio se kršni momak iz duvanjskog kraja u djevojku Sinjanku iz Otoka. Bjaše on iz obitelji Tomić, a za nju pripovijedaju da je bila zor djevojka, lijepa da je se dva oka nagledaju. Mladi si zadaju vjeru da će jedno drugome pripadati i da će se voljeti do groba. Nitko ih rastaviti neće.
Prolazio je dan za danom. Došlo je vrijeme da Tomić vodi svatove. U najvećoj tajnosti mladoženja je okupio sve po izbor junake Duvnjake. Nakon roditeljskog blagoslova zaputili su se u Cetinsku krajinu po djevojku. Nisu išli Duvanjskim poljem jer bi ih Turci opazili i napali. Krijući se krenuli su brdovitim predjelima Studenaca pa zapadnom Imotskom krajinom.
Sretno su dospjeli u ravno Sinjsko polje i isprosili djevojku. Tri su dana blagovali i gostili se. Došlo je vrijeme da se vrate kući.
Jašući, krenuli su preko Dobranja i Sviba pa se spustili preko Musinca u polje da se odmore, a konji napasu i napoje. Putem su svatovi veseli i razdragani pjevali i popijevali, a junaci dokazivali i pokazivali svoju hrabrost i obijest.
Vrag ne spava. Ni slutili nisu što ih čeka. Turci su doznali za svatove. Predvođeni begom postavili su zasjedi u Klancu. Vješto su se prikrili da ih prethodnica koja je išla pred svatovima nije mogla primijetiti. Kad su se svatovi spustili niz Aljevac, nenadano jurnuše Turci iz klanca. Započe boj. Sukobi se krst i nekrst. Sraz je bio silan. Jedni brane svi vjeru i čast koju drugi žele oteti i ukaljati. Boj je trajao puna tri sata. Sve je tutnjalo, čula se vika i zapomaganje, zveket oružja, rzanje konja.
U smiraj dana sve je utihnulo. Ponegdje su se čuli zadnji trzaji umirućih. Bojno polje bilo je prekriveno leševima. Braneći čast svi svatovi izginuše, ali ni Turci ne nadvladaše. Tek ih nekolicina pobježe glavom bez obzira.
Na bojištu osta lijepa djevojka sama, neobljubljena, ne milovana, ne udomljena. Hoda, prevrće mrtve junake tražeći svoju nesuđenu ljubav. Pronašla ga mrtvog, ali i kuma i djevera i starog svata i barjaktara. Srce joj se skamenilo. Bila je poput stijene, bez jauka na usnama, bez suze u očima.
Spustila se noć. Sve je pusto, tamno, prazno. Na nebu poput nijemih svjedoka zvijezde trepere dajući tračak svjetla i nade. Zor djevojka sjede na vrh brijega i gorko proplaka. Suze joj potekoše niz brijeg i pretvoriše se u bistri izvor. Sjećajući s bistrog zvjezdanog neba u noći nakon boja, ljudi ga prozvaše Zvizda. Do dana današnjeg izvor nikada nije presušio. I u vrijeme najvećih suša napaja žedne širom Studenaca i još deset okolnih sela. Na njemu se odmara putnik i namjernik, blago i šumske životinje žeđ gase. On je pravi vrutak života.
Nesretna djevojka i žitelji obližnjih zaselaka pokopaše mrtve svatove na brežuljku iznad Zvizde. Obilazila je ona svaki dan grobove i oplakivala mrtve, oplakivala nesuđenu ljubav. Čuvajući ovce i ispredajući konce, Bog joj je dao nadljudsku snagu, i ona je na glavi nosila ogromne kamene blokove za nadgrobne spomenike. Po tim stijenama, nijemim svjedocima junačke smrti svatova koji su obranili čast djevojačku i cijelog roda svoga, brežuljak su nazvali Stećci.
Nesretna djevojka živjela je još dugo, dugo. Neki kažu da i nakon smrti svaki dan obilazi oko ponoći mjesto svoje nesretne sudbine. Studenčani, koji su je vidjeli, pripovijedaju da ona u narodnoj nošnji sjedi na Zvizdi nogu umočenih u korito izvora. Govore da će tako biti do kraja “svita i vika”.
Studenci, Imotski
MOLITVA I PROSJAKINJA
U Studencima pokraj Imotskog živjela je jedna pobožna obitelj. Svake večeri molili su krunicu i druge molitve, a zatim večerali. Najteže je oskudnu večeru bilo čekati djeci. Budući da su bili pobožni znali su malo udijeliti i siromasima koji su bili prolazni. No s vremenom zaredala neka stara prosjakinja, svake večeri dolaziti na večeru. Dijelili su s njom jer im ju je bilo žao. Djeca su prigovarala jer su često ostajala, zbog nje, bez večere. Nisu znali kako je se riješiti. Jednom najstariji predloži djedu:
– Djede, nemoj ti završiti molitvu, ponovi krunicu pa će onoj prosjakinji dosaditi čekati.
Djed razmisli i pomiluje unuka po glavi te mu odobri. Dođe večer, molitva i starica. Molili su uobičajene molitve, a kada su vidjeli da ona ne odlazi djed reče:
– Evo, sada ćemo izmoliti sto Očenaša, sto Zdravo Marija, sto puta Slava Ocu. Starica se diže: – Đavo odnio tebe i tvoju večeru – i ljutito ode iz kuće.
Studenci kod Imotskog
GROZNO KOLO GORIČKO NA STJEPANJ-DAN
Prelijepa Emina bila je kćerka jedinica Dizdara, zapovjednika goričke tvrđave. Bila je ljepotica nad ljepoticama. Pripovijeda se da su joj oko vrata, bjeljeg od labudova perja, visila tri niza žutih dukata. Grivna krupnog biserja plela joj se oko kose žute poput dozrijelog žitnog klasja. Vitka i visoka stasa nosila je svilene dimije plave kao nebo. Zlatom vezen prsluk od crne kadife bio je priljubljen kao da je prirastao uz tanki struk. Na lijepoj glavi nosila je zlatom našaranu kapicu s koje je zlatna kita do pleća joj sezala. Đemalije* na malim nožicama vrijedile su dobrih sto dukata.
Imotski aga imao je sina Muju, na daleko čuvenog junaka, vrsnog konjanika i hrabrog megdandžiju**. Mnoge su se pripovijesti pripovijedale o njegovu junaštvu. Kroz mnoge je on opasnosti živu glavu iznosio, u mnogim je bojevima i megdanima s hajducima glave im odnosio. Neki su kazivali da je i ljubav s vilama provodio. Kad je vidio lijepu Eminu, u nju se zaljubio. Djevojka mu na ljubav jednakom ljubavlju odgovorila. U tren oka ljubavni plam obuze mladenačka srca.
Beg Runović imao je sina Halila. Eminini roditelji ga zavole i odluče mu dati svoju kćerku. Svadbu su dogovorili za Stjepanj-dan.
Na Stjepan-danj okupilo se mnoštvo naroda da pred crkvom na ravnici kolo zaplešu. U kolu je bio sin age imotskog, ali i sin bega Runovića s Dizdarom. Najednom začuju se kubure. Izbi megdan. Na očigled velikoga i maloga, dva junaka, Mujo imotski i Halil runovićki, britkim se sabljama po polju tjeraju. Mladoženji loša sreća bila i Mujo mu glavu odrubi. Brzo pograbi svoju draganu. Bacivši je na konja preda se, pojuri niz goričko polje pjevajući i popijevajući:
Oj, ružice svih druga carice
kolo se je vilo i dovilo
lez’ u krilo, moje lijepo zlato,
poletimo put ravnog Imotskog
da mi sjajiš u bijelu dvoru
kao sjajna na nebu Danica
do vijeka, moj dragi anđele.
Narod pripovijeda da se to dogodilo na Stjepanj-dan godine 1711. Na taj dan i dan današnji okupljaju se stanovnici čitave okolice i po starom običaju trguju i kola plešu.
Imotska okolica
__________________________
* đemalije = crvene cipelice
** megdandžija = borac
Profesor dr. sc. Dražen Kovačević
