Krleža je bio gorljivi Hrvat
U svom najnovijem romanu Oni su drugo Ivan Aralica otvoreno govori o stvarnim ličnostima iz novije hrvatske političke i književne povijesti te osvjetljava Krležu kao velikana hrvatske političke misli, književnosti i kulture. Upravo je tako veliki pjesnik i profesor na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, akademik Nikola Milićević opisao Miroslava Krležu.
Kako su se mnog odricali Krleže prije nego što su pročitali ijednu njegovu knjigu, pridijevajući mu Partiju i jugoslavenstvo, tako su ga drugi, s ljevice, snažno zagrlili kao svoju književnu ikonu. Ivan Aralica u svojoj 41. knjizi objavljenoj u biblioteci Djela Ivana Aralice u izdanju Školske knjige, u romanu Oni su drugo, osvjetljava Krležu kao velikana hrvatske političke misli, književnosti i kulture. Nakon više uspješnih pokušaja da opiše politiku, ljude i vrijeme, kao, na primjer, u trilogiji Sebastijanove priče, Aralica je stvarnim osobama u svojim dosadašnjim romanima izmišljao imena, a u najnovijem romanu Oni su drugo vrlo otvoreno govori o stvarnim ličnostima iz novije hrvatske političke i književne povijesti koje se u romanu pojavljuju pod svojim pravim imenom.
Briljantna priča
Aralica je s pomoću svojih stvarnih likova u romanu oblikovao vrlo zanimljivu priču koja je refleksija stvarnosti, obogaćena njegovim pripovijedanjem i posebnim nadahnućem. Naravno, bio je nadahnut u izboru društva i dijaloga koji su opisivali političko vrijeme i početke stvaranja mita o Titu, Partiji i evoluciji revolucije. Opisom događaja i odnosa među poznatim osobama u Krležinu društvu, uz njegovu Belu, Milana Begovića, Josipa Broza, Mošu Pijadu, Edvarda Kardelja, Ljubu Babića, Milu Budaka, Đuru Vranešića i ostale, Aralica je ispleo briljantnu priču ne ispuštajući otpočetka do kraja romana ni jednu važnu činjenicu u njezinoj čistoj strukturi. Čitajući taj pitki Araličin roman, imamo dojam kao da gledamo vrlo zanimljiv film koji nudi sasvim nove slike. Araličino pripovijedanje događaja u romanu otkriva ne samo odnose i političke okolnosti nego i mnogobrojne nepoznate činjenice koje pomažu u shvaćanju stvarnosti. Nakon pročitanog romana čitatelji će noviju hrvatsku povijest vidjeti kao neku novu stvarnost, a njezine glavne likove kao drukčije ljude u odnosu prema tome kako su ih dosad poimali. Početak revolucije vidjet će u krađi triptiha iz Riznice zagrebačke katedrale, a bombaški proces kao revolucionarnu propagandu za prikrivanje ukradenog i prodanog triptiha. Aralica je to opisao tako slikovito da čitatelj osjeća kako dotiče ljude i vrijeme u kojemu se to događalo.
U jednom eseju napisanom nakon ubojstva Stjepana Radića Krleža nije imao straha opisati prešućeni dio hrvatske povijesti o kojoj se i danas vrlo malo govori.
"U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u 'Kanatnom zavodu', gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, 'jer to su Hrvati'. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici."
Ugovori, paktovi i oduševljenja
U Odesu su se vratili hrvatski zarobljenici koji su odbili postati srpska vojska, pa je nad njima počinjen krvavi masakr u kojemu je mučki ubijeno više od 10 000 Hrvata tijekom 1916. i 1917. godine. Ubili su ih Srbi uz pomoć Kozaka. To je bio uvod u tragičan jugoslavenski bratski zagrljaj zbog kojega se šutjelo stotinu godina. Sve je to Krleža dobro vidio, duboko proživljavao i o tome pisao n svojim djelima. Nije se bojao objaviti „Moj obračun s njima" ni polemizirati s "jovnovima i ovnovima", pa je zbog toga potkraj Drugoga svjetskog rata izjavio da mu j svejedno tko će ga ubiti - "Dido ili Đido".
Angažiranost u Komunističkoj partiji s Titom i „kumovima" Krleži nije oduzela brigu i ljubav prema hrvatskom narodu i hrvatskoj sudbini. U eseju objavljenom u jednom od njegovih najvažnijih djela Deset krvavih godina opisuje ugovore, paktove i oduševljenja iz hrvatske prošlosti brižno razmišljajući o hrvatskoj budućnosti. Ako je doista istinu da je povijest učiteljica života, onda mi Hrvati od nje nismo ništa naučili. Doista je glupo devet stotina godina gubiti parnice, a imati pravo. Krleža piše kako je Hrvatska 1102., 1527. i 1918., dakle svakih četiristo godina, tražila novoga gospodara tako da će Hrvatima poći za rukom da ugovor, pakt i oduševljenje iz 1918. godine raskinu tek nakon novih 400 godina.
Nije se toliko čekalo - ugovor, pakt i oduševljenje iz 1918. raskinuto je 1990. godine, kada je Krležin prijatelj i drug, povjesničar i znanstvenik Franjo Tuđman uzeo stvar u svoje rake ostvarujući projekt neovisne i samostalne hrvatske države. Sigurno je u ideji i ostvarenju hrvatske slobode bitno sudjelovao Miroslav Krleža.
U ime hrvatske stvari davne 1967. Krleža ostaje vjeran svojem potpisu na Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Zbog ljubavi prema hrvatskom jeziku kao temelju nacionalnog identiteta odriče se članstva u Partiji.
Svojim je djelam i prijateljstvom s Tuđmanom budio generacije umnih ljudi unoseći snagu svoje vizije i duh u traženju hrvatske slobode. Nije čudo da je baš Ivanu Aralici Franjo Tuđman rekao da nije sreo obrazovanijeg i pametnijeg čovjeka od Krleže. Za razliku od hrvatskih nazdravičara koji još danas odbacuju Miroslava Krležu, aktivisti komunističkog jugoslavenstva pokušavaju ga prigrliti i zadržati kao svoju ideološku legendu. Roman Oni su drugo Ivana Aralice osvjetljava lik i djelo Miroslav Krleže i oduzima toga velikog književnika propagatorima jugoslavenstva te potvrđuje da je on bio uistinu gorljiv Hrvat.
Dr. sc. Ante Žužul
Petar Ujević: Miroslav Krleža, bronca
