Dan sjećanja u spomen na žrtvu Vukovara, Škabrnje i drugih mjesta stradanja u Domovinskom ratu Hrvatska katolička misija u Londonu obilježila je u nedjelju 10. studenog 2024. misom koju je predvodio voditelj misije i delegat Hrvatske inozemne pastve za zapadnu Europu fra Ljubomir Šimunović u suslavlju s tajnikom Apostolske nuncijature u Londonu mons. Antom Vidovićem i asistentom filozofije na KBF-u u Splitu i župnikom u Slivnu (Imotski) fra Jerkom Kolovratom koji je tom prigodom uputio homiliju.
U homiliji je fra Jerko naglasio važnost ponosa i zahvalnosti prema onima koji su se žrtvovali, omogućivši život u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj. „Danas možemo poručiti Europi i svijetu da jesmo i da postojimo. Nitko više ne može osporiti postojanje hrvatskog naroda koji napokon ima svoju domovinu. Zato je važno preuzeti odgovornost u društvu i doprinositi boljitku domovine, neprestano radeći na sebi i izgrađujući vrijednosti na kojima je ona nastala: bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje“.
Misno slavlje obogatio je zbor pod vodstvom prof. Terezije Štimac.
Misi je nazočio i izvanredni otpravnik poslova Veleposlanstva Republike Hrvatske u Ujedinjenoj Kraljevini Davor Ljubanović, koji je izrazio nadu „da će nas prisjećanje na te teške dane žrtve, mučeništva, otpora i herojstva, zajedništva i konačne pobjede u Domovinskom ratu dodatno zbližiti te osnažiti da zajedno učinimo sve što možemo za dobrobit svoje Domovine. Vjera u to učvršćena je i činjenicom da se 18. studenog ne obilježava samo u Vukovaru i Škabrnji i drugim mjestima diljem Hrvatske, već i u New Yorku te drugim velikim i malim gradovima i mjestima gdje žive Hrvati“.
Proslavi Hrvatskog dana sjećanja u HKM-u u Londonu prethodila je duhovna obnova pod geslom „Ususret jubilarnoj godini 2025.“ koju je od 9. do 10. studenog predvodio fra Jerko Kolovrat.
Jubilarna godina slavi se svakih 25 godina, počevši od 1300. godine, s iznimkom 2015. kada je papa Franjo proglasio izvanredni jubilej milosrđa. Jubilarna godina 2025. bit će u znaku gesla „Peregrinantes in Spem“ (Hodočasnici u nadi), a papa Franjo proglasio ju je bulom „Spes non confundit“ na svetkovinu Uzašašća 9. svibnja 2024. godine. Stoga će čitava jubilarna godina biti u znaku nade.
U tom kontekstu, fra Jerko je rekao:
„Nada je uvijek put zajednice, a ne put koji svatko ostvaruje samo za sebe. Nada u zajednici može biti preporođena, obnovljena, osnažena i pročišćena i kao takva prenesena budućim naraštajima. Bez nje, kao bogoslovne krjeposti, nijedna zajednica ne može biti živa i plodonosna. Nitko od nas nije u potpunosti dosegao i iskusio Isusa. Uvijek ostaje prostor za rast. Upasti u zabludu prividnog posjedovanja Isusa može biti pogubno jer tada, navodno govoreći u ime Boga, prestajem biti slušatelj Božje riječi koja je svjetlo na zajedničkom putu nade.
Kršćanski put nade obuhvaća različitost kao vrlinu koja nastoji prepoznati Božju sliku u svakom čovjeku, ne želeći drugog oblikovati prema vlastitoj slici. Dopustiti drugome da bude drugačiji i susresti ga kao otajstvo Božje prisutnosti u svijetu, znači otvoriti vlastito srce nadi, koja nam pruža novi pogled na sebe, druge i svijet. Bog se nikada ne ponavlja i sve stvara jedinstvenim i neponovljivim. Ta je istina sjeme nade koje će u potpunosti proklijati i donijeti plodove u drugom Kristovom dolasku, u preobraženom novom Nebu i Zemlji.
Stoga je nada daleko uzvišeniji i sadržajem bogatiji pojam od optimizma, jer je utemeljena na Božjim obećanjima. Nada ne isključuje ni dobro ni loše, već sve integrira u jedinstveni hodočasnički put prema konačnom i radosnom susretu s Nebeskim Ocem. Čovjek koji živi u nadi zna kamo ide, ne gubi smisao ni radost. U nadi se bori za, a ne protiv, gradi, a ne ruši. U nadi se ne oslobađa od, već se oslobađa za dobro, za savršenu ljubav prema Bogu i bližnjima, jer nada nije gledanje unatrag, već hod prema naprijed.
Da bi krepost nade zaživjela u čovjeku i bila preobražavajuća, ona mora biti prožeta tišinom. Bez svakodnevnog susreta s Bogom u tišini vlastitog srca, daleko od ekrana i blještavila ovog svijeta, nada ne može opstati, već biva ugušena. Stoga je molitva privilegirani prostor i vrijeme u životu svakoga čovjeka, gdje u susretu s Bogom biva osnažen nadom koja ne razočarava i ne postiđuje.“
(franjevci-split.hr)