Miris imotskih uspomena u pričama Borisa Pervana
U izdanju imotskog ogranka Matice hrvatske posthumno je tiskana knjiga Imocke priče prošle godine preminulog Borisa Pervana.
Ekonomist, gospodarstvenik i publicist Boris Boro Pervan rođen je u Imotskom 26. srpnja 1935., preminuo je u Zagrebu 2. lipnja 2024. Bio je najstariji od troje djece (Boris, Zdeslav i Marija) u poznatoj trgovačkoj obitelji. Otac Vice Pervan imao je dućan metražne robe na bivšem Pazaru, danas Šetalište Stjepana Radića. Po njemu su nastali i dugo korišteni toponimi “Pervanov dućan” i “Pervanova ulica” koja je u davnim snježnim zimama postajala sanjkalište imotske djece i odraslih. Bio je jedan od osnivača i dugogodišnji tajnik Zavičajnog društva Imoćana u Zagrebu i kao takav ostavio je neizbrisiv trag svoje ljubavi prema zavičaju. Bio je izvanredan kozer, imitator i pripovjedač. Bavio se i publicistikom, objavio je više tekstova o životu u Imotskom sredinom prošlog stoljeća, a u vlastitoj je nakladi 2014. objavio knjigu Tragom prezimena Pervan.
Neodvojivo vezan za Imotski, bio je jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Zavičajnog društva Imoćana u Zagrebu priređujući osamdesetih godina prošlog stoljeća uspjele Večeri Imoćana, obogatio je mnoge imotske promocije i proslave svojim sudjelovanjem i predstavljanjem, ostavivši dubok trag i prazninu koju će biti teško nadoknaditi. Bio je dobri imotski duh i poklisar u hrvatskoj prijestolnici, a ljeti dragi sugovornik na imotskim ulicama ili na plažama u Baškoj Vodi.
Boris je bio izvanredan kozer, imitator i pripovjedač, pamtio je mnoge „imocke“ (ne)zgode i anegdote, imao je urođen gen za njihovo oživljavanje i uvjerljivo svjedočenje. Sličice iz imotskog života koje je majstorski i zapisivao, prave su poslastice za uho i dušu. Odlaskom u mirovinu prihvatio se pera i zamakao ga u svoju sjajnu i bogatu memoriju donoseći čitateljima, nama starijima miris prohujalih vremena, a mlađim naraštajima zapise i priče iz doba kada bi se u našem dragom varušu svake srijede sjatilo nekoliko puta više ljudi nego je grad imao stanovnika. Imao je izvrsno zapažanje, sjeća se sva-kog trenutka i pojedinosti iz svog ranog djetinjstva, i prije nego je pošao u školu, a kada se tome pridoda da je marno sakupljao i čuvao svaku potvrdu i dokument iz obiteljskog života, jasno je da smo dobili vrsno štivo i dokumentarne, ali i beletrističke vrijednosti. Pojedine stare pučke anegdote, koje su se zgodile i u našim selima, proširio je u sjajne humoreske i upečatljive pripovijetke s junacima čije su psihološke osobnosti uvjerljivo i šarmantno ocrtane.
Nabujao je tako ovaj Borisov rukopis do svežnja dostojna ukoričavanja u knjigu, koju nažalost nije uspio listati u svojim rukama. Eto je darujemo njegovim prijateljima i čitateljima ususret prve obljetnice smrti i 90. obljetnice Borisova rođenja. Višežanrovsko je to štivo u kojemu se miješaju i skladno prožimaju autobiografski, dokumentarno-povijesni i književni diskurs. Lucidni su Borisovi redci o vlastitom odrastanju, školovanju, studiranju, služenju vojnog roka te poslovnoj karijeri u kojoj je nevin prošao tešku kalvariju u komunističkom režimu, svjedočeći kako su sve totalitarne vlasti i na koži njegove domobranske i domoljubne obitelji ostavljali duboke friži. Mogli su se ovi Pervanovi zapisi posložiti kronološkim slijedom, onako kako na zapisivani, ali su poredani tako da pruže zanimljivo svjetlo o životu u Imotskoj krajini sredinom 20. stoljeća, od početka Drugog svjetskog rata i poraća do autorovog odlaska u Zagreb. Ima u pričama i ranijih sličica o dolasku bečkog cara u Imotski, ili o medicima iz Prvog svjetskog rata, što je upotpuniti kaleidoskop jednog vremena i prostora kroz dioptriju malog čovjeka u ovoj dolini suza. Nakon osobnih i obiteljskih storija slijede šaljive priče i anegdote u kojima su imena nekih junaka promijenjena, a u nekima i nisu, pa se nadamo da se nitko neće osjetiti uvrijeđen, jer su im prva i jedina nakana vedrina i smijeh, tako nam potrebni u ovom čudnom dobu, a razgaljena i vesela srca zahvaliti im što nam i danas krijepe životne ure i izmolit ćemo očenaš za pokoj im duši!
Na koncu su pjesma u prozi posvećena Petru Gudelju i posljednji Borisov objavljen tekst u spomen na Vladu Vicića, a u rukopisu su se našla i tri teksta drugih autora koja su Borisu zasigurno jako važna i daju dodatni pečat ovom prozariju koji prekoračuje i pragove imotskog zavičaja, donoseći poslijeratno ozračje i Splita i Zagreba.
Jezik na kojemu su zapisane, na zavičajnoj ikavici i s brojnim lokalizmima (i s osebujnim nazivanjem Makarske - Makraskom), dodatna je vrjednota ove osebujne autobiografske knjige koju možemo čitati i kao našu iskaznicu življenja u žalosnim i sretnim trenutcima mladosti i vječnoga nam grada Imotskoga. Evo nam Borisa Pervana koji opet progovara na svoj originalan način, njegov duh oplemenit će naša sjećanja, otkrivajući i njegov književnikov dar.
Borise, hvala za svako slovo, i nasmiješi se s nama na vječno nasmijanim nebesima!
