Miro Radalj: Niti jedan medij neće moći nadoknaditi susret licem u lice

Nedavno smo ukratko predstavili osam župnih listova koji su objavljeni za Božić, u kojima se može pročitati niz vrijednih i zanimljivih tekstova. Odlučili smo se prenijeti razgovor s nakladnikom, sveučilišnim profesorom i književnikom dr. sc. Miro Radaljem koji je fra Jerko Kolovrat vodio za župni list Slivno (broj 1 (57), Božić, 2024.).

Miro Radalj rođen je 12. studenoga 1966. godine. Doktor je informacijsko-komunikacijskih znanosti, izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru gdje predaje na studijima Odnosi s javnošću i Informacijske znanosti. Gostujući je nastavnik na Hrvatskomu katoličkom sveučilištu u Zagrebu gdje predaje na studiju Komunikologije te na Sveučilištu u Splitu na studiju Mediji i komunikacija, kao i na poslijediplomskom specijalističkom studiju Menadžment zdravstvenih organizacija Ekonomskog i Medicinskog fakulteta istog sveučilišta. Ravnatelj je međunarodne manifestacije „Dani kršćanske kulture“ i nakladničke kuće „Verbum“ iz Splita. Član je predsjedništva splitskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, dopredsjednik splitskog ogranka Matice hrvatske, član Hrvatske udruge za odnose s javnošću, Vijeća Zajednice nakladnika i knjižara RH te Vijeća za kulturu i crkvena kulturna dobra Hrvatske biskupske
konferencije. Osim književnih piše i objavljuje znanstvene radove s područja nakladništva, odnosa s javnošću, i komunikologije. Godine 2017. proglašen je vitezom Papinskog viteškoga reda Svetoga groba Jeruzalemskog (OESSH), a 2023. godine vitezom zapovjednikom istoga Reda. Oženjen je, otac petoro djece, živi i djeluje u Splitu.

Poštovani Miro, iako već dugo godina živite u Splitu, vjerujem da vas Slivanjci dobro poznaju i da znaju da rado dolazite u svoje rodno mjesto. Međutim, za čitatelje koji nisu rodom iz Slivna možete li opisati zašto toliko volite Slivno i kako vidite njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost?
Još nisam susreo Slivanjca koji ne voli Slivno pa je normalno da ga i ja volim, tu vrstu ljubavi ne treba previše objašnjavati, svim Slivanjcima je jasna. S obzirom da su mi roditelji radili u Njemačkoj do mog trećeg razreda osnovne škole, prva dva razreda pohađao sam u Slivnu, a taj dio djetinjstva po mnogima je formativan i najljepši dio naših života, a mene je intenzivno obilježilo kao Slivanjca, pa se ponajviše takvim i doživljavam. Ne samo kao nekoga tko vuče korijene iz Slivna nego kao Slivanjca koji eto živi i radi izvan Slivna. A što se tiče njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti… to je za knjigu, a ne za jedno pitanje, ali odgovorit ću ovako: iako sam prije dvadesetak godina mislio da Slivno nepovratno umire danas mi se čini da se to neće dogoditi. Ljepota prirode, mir i zdravi život su argumenti na strani Slivna, skrovitost i blizina mora koja se otvorila tunelom kroz Biokovo nude mogućnosti i kombinacije koje drugi nemaju.
Bili ste dugogodišnji član uredničkog vijeća župnog lista „Slivno“. Kako je tada izgledala izrada novog broja župnog lista te s kojim ste se poteškoćama i radostima susretali u procesu pripreme i tiska?
Slivno sam zajedno s fra Ljubom Šimunovićem, i župnicima koji su tada bili na službi u Slivnu uređivao 10-ak godina. Fra Ljubo je na početku našeg zajedničkog uređivanja lista bio još bogoslov, ali izvanredno darovit za pisanu riječ i istovremeno jako marljiv. Tada sam već imao iskustva u uređivanju nekih časopisa u Splitu, a napose knjiga, pa sam mu rado bio i mentor u tom poslu no on je brzo učio, uvijek pisao najnosivije tekstove manirom iskusnog pera i nije mu dugo trebalo da iziđe iz moje sjene, ako je u njoj ikada i bio, i potom bude urednikom nekoliko župskih listova u Imotskom dekanatu, a ne samo u Slivnu. Župnici su nam u to vrijeme davali otvorene ruke, napose fra Stjepan Matić, a mi smo nastojali uređivati i opremati list Slivno koji je bio bitno drugačiji od svih drugih župnih listova. Slivno je bilo malo selo, a mi smo bez kompleksa željeli imati list s brojnim i velikim fotografijama, atraktivnim naslovnicama, aktualnim lokalnim temama, vrijednim intervjuima sa Slivanjcima i ne samo njima. Naš list je tada postavljao nove standarde, estetske i sadržajne, izlazio je dva puta godišnje na velikom broju stranica. Nastojao sam potaknuti brojne Slivanjce od pera da pišu za list Slivno, tako smo dobili nekoliko antologijskih tekstova Marija Šimunovića, Rajka Parlova, Priče s komina Jure Parlova, etnografske zapise Danka Kusture, ali i nekih autora izvan Slivna kao npr. Anđelka Odaka sa svojim Čežnjama. Ipak, najveći dio tekstova smo pisali fra Ljubo i ja, a većinu fotografija sam sâm snimao, volio sam fotografiju i to mi je bilo veliko zadovoljstvo, obilazio sam Slivno s fotoaparatom uzduž i poprijeko tijekom tih deset godina. Molio sam za fotografsku suradnju i rodijaka Domagoja Lozinu koji je tada studirao fotografiju, danas nadaleko poznatog snimatelja, njegove su fotografije puno bolje od mojih, mada ih je bilo manje. Domagojeve, a ni moje fotografije nisam potpisivao, a svojim imenom nisam potpisivao ni svoje tekstove već sam ih objavljivao pod pseudonimima, da izgleda kako nas je više. Pisao sam pod pseudonimima Izvanjski ujac, Jure Jerkoč, Kontrolor letanja… no kako sam tu znao podbadati koga je trebalo i koga nije, uspješno sam se skrivao iza njih do današnjeg dana. Mario Šimunović sad može biti miran jer su sve vrijeme njega napadali da je autor tih tekstova, a nitko osim mene nije znao tko je njihov pravi autor.
Imaju li u našem digitalnom vremenu župni listovi i dalje svoj smisao?
Naravno da imaju, sad više nego prije, no župni list je samo jedan od alata koji pomaže u povezivanju i okupljanju Slivanjaca. Slivanjac voli vidjeti na stolu svoj list Slivno, što je dalje od Slivna to mu je draži, kao da dobije komad didovine zamotane u papir i slova. Za vrijeme župnikovanja fra Stjepana Matića list Slivno je u svakom broju donosio reportaže o okupljanjima Slivanjaca u Hrvatskoj ali i izvan nje. List je tada bio poveznik, inicirao je i poticao takve susrete na koje je župnik rado odlazio i kojih ne bi bilo bez lista Slivno. Bio sam na nekoliko tih susreta u Zagrebu i Osijeku, tu se moglo vidjeti koliko Slivanjci vole Slivno, koliko im je stalo do njega, upoznavali su se i povezivali oni koji se bez lista Slivno ne bi upoznali. Kao komunikolog učim studente da koliko god doba digitalno bilo nikad niti jedan medij neće moći nadoknaditi susret licem u lice, to uvijek ostaje najviša razina komunikacije. List Slivno iako nije susret licem u lice je opipljiv, nije virtualan, on je kao gruda zemlje koja miriše, i vatra na kominu koja se ne smije ugasiti. No potičem i Vas fra Jerko da po uzoru na fra Stjepana Matića koristite taj medij za poticaj okupljanja Slivanjaca izvan Slivna.
Obiteljski ste čovjek, otac i suprug. Koliko je obitelj važna kao temeljna zajednica svakoga društva i s kojim izazovima se danas susreće?
Nekima dosadno zvuči fraza da je obitelj temeljna zajednica svakog društva, no to je samo po sebi tako jasno da se tu nema više što dodati. Neki bi, doduše, tome rado ponešto oduzeli, pogotovo kad se pokuša definirati što je to obitelj. Izazovi današnjih obitelji su brojni, ni veći ni manji nego su bili prije deset, trideset, sto godina, no bitno različiti. Obitelj prije 30-ak godine npr. nije imala problem s digitalnim
ovisnostima. Iako se svima čini da uvijek jednako i teško živimo, jasno je da po svim parametrima velika većina ljudi živi u ekonomski boljim uvjetima iz godine u godinu, standard života je bitno viši ali zato imamo manje vremena jedni za druge, komuniciramo kratko i posredno, fokusirani smo na rezultat, ne gubimo vrijeme na ljepotu igre, brojimo samo postignute golove, svoje i tuđe. Isto je u obitelji, sve smo više marljivi a sve manje prisni, sve više vjerujemo svojim snagama nego li se pouzdajemo u Boga. To su izazovi za koje mi kršćani imamo dostupne sve najvažnije odgovore, no nemamo uvijek snage ni odvažnosti utkati ih u svakodnevicu, živjeti ih.
Koji su vam najljepši i najradosniji obiteljski trenutci?
Jako ih je puno, no dok me netko ne upita za njih kao Vi sada, o njima niti ne mislim, ne primjećujem ih, gotovo da ih podrazumijevam, kao da na njih imam pravo, da ih zaslužujem, a zaboravljam, ne samo ja nego većina nas, da su nam darovani i da ih trebamo znati uočavati, da bismo se znali radovati i da bismo bili zahvalni onomu koji je tvorac svih naših radosti. A kad se sad već i sam pitam koje bi to bile obiteljske radosti, to su svakako petoro djece koje je Bog darovao supruzi Mariji i meni, i sve dobro i lijepo što smo s njima i po njima dobili. Znam da se ja i svi moji najviše radujemo neizostavnim zajedničkim obiteljskim susretima o Božiću u Slivnu, a u Slivnu se rado i često okupljamo tijekom cijele godine, i ništa nas tako ne opušta kao ta druženja na didovini, bez pretjerivanja i bez patetike to je naše fizičko i emotivno susretište jednih s drugima, a često i sa samima sobom. Čini mi se da se i naš unuk Matej raduje Slivnu slično kao i mi, radosno se nadam njegovoj braći i sestrama i prvim rodijacima.
Koju ulogu i važnost zauzima vjera u vašem osobnom i obiteljskom životu?
Ne bih volio dijeliti savjete, pogotovo ne recepte jer smo svi različiti, svatko ima svoju savjest, svoj odnos s Bogom, i sve što imamo nam je darovano pa tako i vjera. Možda bih ipak mogao podijeliti jednu sitnicu: meni je Bog darovao da mogu svako jutro biti na svetoj misi, ne namećem to nikome, preporučujem ako me netko o tome upita, no nisam primijetio brojne sljedbenike takve prakse. Sve dobro koje mi se u životu dogodilo izraslo je iz tih svetih misa, na njima sve stoji i iz njih je u mom životu sve nastalo, pa i moja obitelj u svim svojim radostima i poteškoćama koje zajedno nosimo.

Znamo da ste poslovni čovjek i da se bavite znanošću. Kako usklađujete radne obaveze s odgovornostima koje sa sobom nosi obiteljski život?
Svojevremeno sam kao nakladnik objavio knjigu „Upravljanje vremenom za katolike“, a i studente poučavam i upravljanju vremenom i poredavanju prioriteta pa o toj temi ponešto znam iz teorije ali i iz prakse. Uz to, Verbum je tvrtka s 60-ak zaposlenih, pa sam tijekom ove 34 godine upravljanja tvrtkom nešto naučio i na vlastitom iskustvu. Trudim se organizirati da sve stane, ponekad bude tijesno, ali se bolje snalazim kad je tijesno nego kad nije, a volim i puno raditi, jer zapravo ništa drugo ne znam raditi nego raditi. Uostalom prezivam se Radalj.

Nakladna kuća „Verbum“ jedan od vodećih hrvatskih izdavača i najveći hrvatski nakladnik i knjižar vjerske literature. Jeste li ponosni i sretni što ste hrvatskoj čitateljskoj publici omogućili susret u riječi s veoma vrijednim i važnim tekstovima?
Svjestan sam važnosti i utjecaja Verbuma na formaciju velikog broja čitatelja tijekom tri i pol desetljeća našega djelovanja, za Hrvatske smo uvjete velika nakladnička kuća, među pet najvećih. No, iskreno, nikad nisam osjećao ponos radi toga, čak niti radost, više neki mir jer sam ipak dao ruke da se to ostvari. Uvijek sam osjećao da je sve što je tu rodilo dar, moglo je i ne roditi. Verbumovi rezultati su uz to i timski rad velikog broja ljudi, pa bi bilo kakva moja uznositost oko Verbumova uspjeha bila neprimjerena.
Kako vidite budućnost nakladne kuće „Verbum“ i njezine uloge u društvu?
Budućnost Verbuma ovisi i o budućnosti knjige, bez obzira hoće li ona preživjeti kao papirnata knjiga ili će prevlast uzeti e-knjiga. Mi nakladnici od rukopisa radimo knjige, biramo rukopise koje želimo objaviti, mnoge i odbijemo. Autori pišu rukopis a ne knjigu, mi tom rukopisu dajemo dodanu vrijednost, uređujemo, dorađujemo, grafički opremamo i pakiramo u format knjige te je nudimo čitateljima. Nama neće biti važno hoće li ona biti papirnata ili u e-formatu, jer sadržaj opet netko mora proizvoditi. Više brine kondicija mlađih čitatelja za duže forme, oni su navikli na kratke tik-tok formate, nemaju strpljenja za čitanje romana, duljih publicističkih knjiga, a o znanstvenima da i ne govorim. No knjiga nikad nije bila roba za najširu publiku, ona je određena za formiranje onih koji formiraju druge, i to je oduvijek bilo tako. Naše iskustvo je da se knjiga sve više čita, sve više traži, pa sam blagi optimist po pitanju opstanka knjige i u papirnatom formatu. A Verbum ima svoju publiku koju je gradio i formirao već nekoliko desetljeća, rado ćemo im biti od pomoći dok god budemo mogli ponuditi vrijedno i za dušu korisno štivo, a tu se nešto pita i autore. A što se tiče odnosa tiskane i e-knjige zanimljivo je napomenuti da i upute za e-čitače knjiga dolazi u tiskanom obliku.
Zašto je riječ toliko važna, osobito pisana riječ?
Iznašašće pisma, a zatim i tiskarskoga stroja, obje činjenice povezane sa zapisivanjem i čuvanjem znanja bile su civilizacijske prijelomnice, a po mnogima i revolucije, ne bez razloga. Do mogućnosti zapisivanja riječi svaka se generacija mogla osloniti samo na pamćenje, a ono je bilo teško prenosivo, pa su mnoge spoznaje prošlih naraštaja bespovratno nestale jer nisu mogle biti zapisane. Nakon otkrića pisma, znanje je počelo biti kumulativno pa su spoznaje prethodnih generacija mogle poslužiti kao temelj budućim spoznajama, znanje se kao lego kocke nadograđivalo na prethodno, sve vrijedno je bilježeno i moglo je preskočiti ne jednu generaciju nego stoljeća. Uz to je i sami proces čitanja vrlo poticajan za razvoj naših kognitivnih sposobnosti, uz obogaćivanje vokabulara i spoznaja. Čitanje u današnje vrijeme nije jedini oblik bilježenja i stjecanja znanja, postoje audio, video i kombinirani multimedijalni zapisi, no pisana riječ nije time izgubila na svojoj važnosti već je još uvijek nosiva za sve oblike prijenosa znanja, informacija i umjetničkih sadržaja svih disciplina.
Budući da ste dijelom odgojno-obrazovnog sustava na akademskoj razini, kako vidite današnje studente, njihove mane i vrline i jesu li današnji mladi dovoljno osposobljeni za zrelo preuzimanje odgovornosti u široj društvenoj zajednici?
S obzirom da predajem na različitim fakultetima u tri velika grada vidim da se mladi svugdje traže kao što smo se i mi tražili, da su ponekad nesigurni, ali sam potpuno uvjeren da će jednako dobro ako ne i bolje nositi društvo i biti u službi zajednici bolje nego smo mi stariji to činili. Uobičajeno je da stariji kukaju kako je nova generacija lijena, ne drži do tradicije, raskalašeno se ponaša, ne poštuje obitelj i obiteljskih vrijednosti, misli samo na zabavu, neozbiljna je i neodgovorna… I tako iz generacije u generaciju stariji govore o mladima, tako su naši stariji govorili o nama. No, kako bi moja mater rekla: sve u svoje vrime. A i
važno je imati širu sliku. Oko sebe vidim jako puno kršćanski formiranih mladih ljudi, koji drže do obiteljskih vrijednosti i u nju polažu svoje nade. Moj je dojam da je ova generacija hrvatske mladeži unatoč izazovima barem jednako spremna, ako ne i spremnija od svih prethodnih, a to ne govorim napamet. Imam uvid u veliki broj pokreta i zajednica unutar Crkve u kojima su mladi nositelji inicijativa, toga do devedesete godine prošlog stoljeća nije bilo, jer nije ni smjelo biti. Ova generacija mladih ima jako izraženu domoljubnu notu, hrabri su i samosvjesni, i jedva čekam da oni preuzmu odgovornost za domovinu kao što ju je moja generacija preuzela u domovinskom ratu i nakon njega.
Pored mnoštva aktivnosti kojima vam je život ispunjen, koje su to „male radosti“ koje vas najviše vesele?
Zadovoljstvo mi je pisati knjige za djecu, dugo vremena sam zapostavljao tu svoju sklonost, a zadnjih godina sam se pustio od kraja i objavio šest ilustriranih priča koje sam pisao uglavnom radi svoje Ane, a objavljivao kad mi se učinilo da su dovoljno dobre da ih mogu podijeliti s drugima. Svojevremeno sam pisao poeziju, pa je tako nastala i jedna zbirka pjesama pisana na ikavici, cijela posvećena Slivnu, ona mi je jako draga. A kad me već pitate o radostima, trenutno mi je najveće zadovoljstvo grliti unuka Mateja i igrati se s njim.
Za kraj, što biste iz svog bogatog životnog iskustva poručili čitateljima župnog lista „Slivno“?
Poručujem im da ne zaborave Slivno, da mu se vraćaju, da im se Slivno i Slivanjci raduju, da ih tamo svi jednako gledaju i da su uvijek svima isti. Kao što sam ja u Slivnu samo Miro Šimin i u Slivnu ne želim ni biti ništa više od toga, niti bih mogao biti da i želim. Stoga sam na ovaj razgovor s mukom pristao, od njega uporno bježao i otklanjao ga, iako sam do sad davao brojne intervjue, no to je drugo. U Slivnu nikad nisam želio biti važniji od drugih, a davanje intervjua je ipak neko pristajanje na to, i svojevrsno pravljenje važnim. Radije bih ostao sakriven kao Kontrolor letanja ili Izvanjski ujac, to više odgovara mom senzibilitetu. Za ovaj razgovor kriva je fra Jerkova upornost, a njega nije ni briga što će sad npr. Karlo Vučko kazat: Šta se oni Miro pravi k’o da je neki, a nije zna ni kočit biciklon kad je bijo mali, nego je upa u draču u Anćilinu dočiću, udarijo glavon u kamen i rasika pola čela. Od tada pa do dan danas sve je isto, ne zna zakočit kad triba.
Razgovarao: fra Jerko Kolovrat

Obitelj Radalj na okupu