Mre naša šuma

„Mre naša šuma. – Od bradve već padoše

Bor i hrast, davno, prvi,

A ono malo, što je od nje ostalo

Rastočili su crvi.“

Ovih Nazorovih stihova iz pjesme „Šikara“ sjećam se još od gimnazijskih dana dakle više od pola stoljeća. Moja razrednica i profesorica hrvatskog jezika plemenita Nađa Ujević, koja je jedina u ondašnjoj državi predavala volonterski, dakle bez plaće, govorila nam je o Nazoru kao „pjesniku hrvatskih kraljeva“. I o tome kako je davno nestalo „borova i hrastova“, tj. velikana hrvatske povijesti, a ostala je samo „rastočena šikara“ o čemu govori spomenuta pjesma.

Zatvarajući pomalo životni krug, sve češće dolazim u rodno selo. Sve češće čujem kako me dozivaju pradjedovi iz šamatorja naše župne crkve sv. Ane. Prije tri stoljeća, kada su Turci protjerani iz Imotske krajine, nova mletačka vlast je dijelila stanovništvu zemlju. Dva brata Kujundžića, Filip i Nikola, za svoje obitelji dobili su 44 padovanska kampa neobradivog i neobrađenog zemljišta. Krčilo se, ograđivalo suhozidinama, i množilo… množilo… a zemljište se sve više razdjeljivalo na brojne potomke. Vlasništvo nad spomenutim zemljištem preživjelo je sto godina Venecije, više od sto godina Austrije, dvadeset godina stare Jugoslavije, četiri godine NDH, čak i pedeset godina nove Jugoslavije… Protutnjala su tri četverogodišnja rata i teška duga poraća… I niti jedna vlast nije oduzimala ljudima zemlju. Sve dok nije došla toliko željena samostalna Hrvatska država.

Možete zamisliti zaprepaštenje i ogorčenje ljudi pri saznanju kako su im Hrvatske šume uknjižene na njihove stoljetne šumarke, vrtače, goleti… Onako: jedan kroz jedan. Sve po zakonu. A i Hrvatske ceste dale su svoj prilog. Trasa predviđene ceste od Zagvozda do Hercegovine također je uknjižena jedan kroz jedan. Pa lijepo pola vinograda moje obitelji u Metinjaku, kojega je sadio moj otac, sada je vlasništvo Hrvatskih cesta. Novi vlasnici zovu se „Hrvatski“ valjda zato što se misli kako je narodu lakše prihvatiti otimačinu jer je onda sve to „naše, hrvatsko“.

Kažu da se vlasništvo na pojedinim parcelama može sudskim putem dobiti natrag. Potrebno je najprije za svaku pojedinu parcelu napraviti geodetski elaborat. Mora doći mjernik, snimati, te nakon što platiš i čekaš dobiješ to što treba za tužiti novog vlasnika. To radi odvjetnik kojega također treba dobro platiti. Slijedi sudski postupak, dovođenje svjedoka, i nakon nekoliko godina konačno postaneš ono što su tvoji preci bili prošla tri stoljeća. Što je najgore ne može se sva oduzeta imovina obuhvatiti jednim postupkom. Za svaki komadić a uglavnom se radi o komadićima, ide poseban postupak. Tako da svaki sudski postupak košta više nego vrijedi pojedina parcela. Bravo Hrvatska Državo! Moja stara Miluša bi rekla:

„Nisu to naše Hrvatske šume ni Hrvatske ceste, nego dušo đavlije.“

Iznad našeg sela Ivanbegovine su dva poveća brda. Na svakom vrhu ilirska gradina. Brdo je podijeljeno suhozidima. Svatko je oduvijek znao koja je njegova zgrađa. Pedesetih godina prošlog stoljeća, bio je to goli krš. Vidio se svaki kamen. Mještani govorili o pošumljavanju. Jer da šuma privlači kišu pa će suše biti manje. U Imotskom bila Šumarija. U jednom docu prema Vinjanima jedanaest kilometara od našeg sela bio rasadnik. Općina davala sadnice borova besplatno. Mater išla i u drvenom sanduku na leđima donosila sadnice. Na našem Ravnom krču pri vrhu brda ćaća posadio pet stotina borića. Sada su to pola metra debela i petnaestak metara visoka stabla. Zelena kapa na našem brdu vidi se čak iz deset kilometara udaljenog Imotskog. Kada sam išao u gimnaziju znao sam prijateljima s ponosom pokazivati:

„Vidite tamo ono zeleno brdo iznad polja? E, to su vam moji borovi.“

Sada to više nisu „moji borovi“, nisu više to naše zgrađe u kojima smo kao djeca čuvali kravu, niti naše vrtače u kojima smo sadili raštiku. Sve je to vlasništvo Hrvatskih šuma. A Hrvatske šume su vlasništvo naše Države Hrvatske, pa je sve, je lʹ da, opet naše… Zgodno!

U jednom boriku na vrhu našeg brda bilo svetište Sv. Marka: mala gomila i kameni križ. Tu se svake godine u rano proljeće, na dan sv. Marka, održavala misa s blagoslovom polja. Nakon Domovinskog rata, kroz borik su mještani napravili put i izgradili lijepu crkvicu Sv. Marka. Taj put je dovoljno širok da njime mogu u slučaju požara doći velika vatrogasna vozila. Cijela borova šuma veličine je možda dva nogometna igrališta i na dohvat je cijevi za eventualno gašenje.

Ovih sumornih zimskih dana boravim u svom kraju. Primijetio sam neobičnu aktivnost radnika Hrvatskih šuma u boriku i došao vidjeti o čemu se radi. Dva ogromna stroja, koja su me podsjetila na filmske Transformere, bijahu prepriječila put do crkvice. S obje strane puta bile su velike hrpe složenih borovih trupaca označenih crvenom bojom i spremnih za odvoz. Kažu da pročišćavaju šumu radi mogućeg požara. Lažu! To nečiji pojedinačni i grupni interesi „čiste“ našu šumu. Ne čiste debeli sloj iglica i žbunja ispod borova.

(Snimljeno u veljači 2025.)

I tako dok se po Saboru i Dorhu trupci svađaju tko je više trupaca pokrao, dotle „mre naša šuma“. I današnji rijetki čitatelj Nazorove „Šikare“ nikada ne bi pomislio da se radi o hrvatskim velikanima iz povijesti.

Pa kada smo s pjesnikom počeli, s pjesnikom i završimo:

„Ovom državom vladaju prazne glave i puni trbusi.“ (A. G. Matoš).

Nikola Kujundžić