Fra Ljubomir Šimunović, Ljubav i mir. Misli uz nedjeljna evanđelja

Fra Ljubomir Šimunović, Ljubav i mir. Misli uz nedjeljna evanđelja, HKM London, 2024.

---

Dar velikodušnosti (Predgovor, Stjepan Lice)

Stranice ove knjige natopljene su povjerenjem u životnost Evanđelja. Fra Ljubomir Šimunović vjeruje – vjeruje bez uzmaka – da nije moguće Evanđelje uzeti u ruke, čitati ga, slušati, a da se ne pokreneš, a da ne pođeš ususret dobroti, a da evanđeoskim putovima ne proslijediš čvršća koraka.

Evanđelje svakomu čovjeku progovara osobno. Vrijedno je taj osobni susret posvjedočiti drugima. Posvjedočiti ga životom, izrečenom i zapisanom riječju.

Evanđelje je Radosna vijest. Bilo bi dobro to nikada ne previdjeti. Prečuti. Naravno, ono nas uvodi u zahtjevnost, odgovornost, ali nikada mimo radosti u najdubljemu njegovu značenju. Do nas je da se i po nama događa. Da postane zbiljom našega života, zbiljom ovoga svijeta.

Evanđelje koje nam je darovano i povjereno, potiče nas da budemo dar i ljudima i Bogu, i da živimo svjesni da, kao što fra Ljubomir Šimunović piše, kroz svagdane u krhkim posudama nosimo dragocjeno darovano blago. Jer u naše su svagdane utkani i križ i lice Isusovo, lice Očevo.

Evanđelje nas uči da ne tražimo mrvice, dok nam se dariva obilje. Ono nas potiče na molitvu čitavim životom, na molitvu koja nije samo razgovor s Bogom, nego i razgovor sa svojom dušom, razgovor s ljudima s kojima živimo. Po njoj ulazimo dublje u životne blizine. Ona nam otkriva njihovu dragocjenost.

Meditacije sabrane u ovoj knjizi nude se čitatelju za osobno proživljavanje: da iz njih iščita sebe, svoj odnos prema čovjeku i Bogu, prema vremenu i vječnosti. Prema životu dostojnome življenja. Svaka meditacija sadrži niz poticaja, mjestimice i samo naznaka. Do čitatelja je da sam prepozna u kojoj će se od njih prepoznati. Koja će se najsnažnije odraziti u njegovoj duši.

Među riječima koje fra Ljubomir Šimunović češće ponavlja, posebno uočavam riječi poniznost i velikodušnost. Zasigurno: i poniznost i velikodušnost, čovjeku su blagoslov. Temeljni životni blagoslov. Evanđeljem, a onda i svijetom, životom – kako on piše – moguće je prolaziti samo u obući poniznosti. Ići sljubljen s Božjom voljom. Postojano prianjati uz Božji dlan u koji smo urezani. Odijeliti se od njega, imalo bi značenje gubitka sebe samoga. Lutanja.

Evanđelju najbolje „pristaje” upravo riječ velikodušnost. Ona nam govori o Božjoj velikodušnosti prema nama. Poziva nas da se okanimo svake samodostatnosti, svake ravnodušnosti, svake malodušnosti jer kroz njih rasipamo svoju ljudskost.

Fra Ljubomir Šimunović svoje meditacije običava završiti blagoslovnom željom – ili bi točnije bilo reći: čežnjom, nadom – u koju je utkana molitva za njezino ispunjenje.

Jezgrovitosti meditacija sabranih u ovoj knjizi pridodaje se rječitost slika kao svojevrsnih meditacija koje se iščitavaju u skladu s osobitostima svoje duše.

Ova knjiga meditacija usustavljena je slijedom liturgijskih godina A-B-C, slijedom nedjelja i blagdana, od početka došašća do blagdana Krista Kralja, kralja i poslužitelja svega svijeta. No, ne bi bilo dobro te meditacije iščitavati samo prigodno. Svaka od njih nosi poruku svakomu našem danu.

Fra Ljubomir Šimunović ovu je knjigu naslovio „Ljubav i mir“, riječima tako često pogaženima, izigranima. No on ne pristaje na njihovu pogaženost, izigranost. One uvijek iznova uskrsavaju po životima smjernih i ustrajnih, po njihovu predanju i radosti. Upravo bi među njih fra Ljubo htio ubrojiti i svakoga čitatelja ove knjige.

U uvodnim rečenicama meditacije „Zavičaj duše“ fra Ljubomir Šimunović piše:

„Zavičaj naše duše luka je iz koje smo isplovili u more života. Mirisi, boje i okusi našega početka duboko su upisani u naše postojanje. Čežnjom opečaćeni putujemo svijetom zahvalni za bistrinu izvora iz kojega smo potekli. Zavičaj naše duše ne čini samo svjetlucava rosa. U naše iskone utkana je i tvrdoća. Suša i žeđ. Vrelina svagdana. Patnja stoimena. Rane kojima smo obremenjeni krenuli u široki svijet.

Zavičaj naše duše ne čine samo mjesta. Naši bližnji jesu naš zavičaj. Oni su ti koji su nam ljubavlju pokazali put. Prihvaćanjem nas osnažili. Milosrđem okrijepili. Blizinom preporodili.“

U te riječi, kako ih iščitavam, stane čitava ova knjiga koja govori o čežnji za domovinom: za ishodištem naše duše i našega tijela. Za puninom susreta s ljudskim i božanskim, kako bismo živjeli ukorijenjeni i u zemaljsko i u nebesko.

Stjepan Lice