Odlazak velikana hrvatskog pjesništva Petra Gudelja (1933. - 2025.)
Noćas (12. veljače) u Zagrebu je u 92. godini života preminuo hrvatski pjesnik Petar Gudelj. Dan nakon što su ga citirali u televizijskoj emisiji Oči sokolove: Let iznad Imotske krajine na HTV1. Odletio Petar sokolovima na nebeska prostranstva, svojim rodijacima jastrebovima, munjama... Njegov Pegaz je Pelazg.
Oproštaj od Petra Gudelja bit će u utorak 18. veljače 2025. u krematoriju na zagrebačkom Mirogoju u 13:20 sati. Nisu mu dali željeno vječno počivalište u zavičaju!
Rođen je 29. rujna 1933. u Podosoju. Prve pjesme je objavio u osamnaestoj godini, ukupno je objavio tridesetak knjiga poezije, priredio više antologija i čitanki (Bistrica; Crvena iskra; Dobro jutro! Dobar dan!; Gradilište; Jabuka; Jezero na Zelengori; Krilata zemlja; Na zvezdanim drumovima; Ruke i jabuke; Srce nad ravnicom; Svetionici slobode; Što govore metafore; Vedar dan). Dok je živio u Baškoj Vodi vodio je Malu nakladnu kuću sveti Jure koja je objavila niz vrijednih izdanja. Uvršten je u brojne antologije, nagrađivan prestižnim književnim nagradama, među njima i zavičajnom Poveljom grada Imotskoga ta zivotno djelo 2017., ali opet premalo ovjenčan lovorom koliko nas je zadužio svojim osebujnim mediteranskim i mitskim stihom. Stalno privezan za zabiokovski zavičaj, napisao je i tri kultne knjige o Imotskom: Put u Imotu (1991.), Moja Imota (1996.) i Imotska knjiga (2017.). Objavljeno mu je pet knjiga izabranih pjesama: Vuk u novinama (1988.), Golubice nad jamama (1993.), Pelazg na mazgi (2004.), Za njom je koracala maslina (2010.) i Zemlja u jeziku (2022.).
Školska knjiga priprema još tri knjige izabranih Petrovih djela Ponor i trstika, koje autor nije dočekao listati u svojim rukama, koje su pisale kaligrafskim rukopisom.
U nepunu godinu dana skovana je smrt četvorici velikana hrvatskog pjesništva, četvorici poeta iz južnoga hrvatskog zviježđa, smrt nam je otrgnula zlatni lirski četverokut: Danijela Dragojevića, Luka Paljetka, Veselka Koromana i Petra Gudelja.
U svojim zadnjim opsežnim dnevničkim knjigama Gudelj je ponovno i često nagovještavao neumitne korake smrti koji se približavaju. Sada nam je iznova čitati svaku njegovu riječ, napajati se velikošću majstorskog stiha. Petar Gudelj je preskočen u nekim antologijama. Sada će resiti sve nebeske antologije.
Djela:
Ruke, suze i čempresi (Sarajevo, 1956.)
Isus je sam (Kruševac, 1961.)
Pas, psa, psu (Beograd, 1967.)
Suhozidina (Beograd, 1974.)
Tropi. Počela (s grafikama Slobodanke Marinović-Stupar, Beograd, 1976.)
Štit (Mostar, 1979.)
Ilirika (Beograd, 1980., Ljubljana 1984.)
Vrulja (Beograd, 1982.)
Mit i med (Beograd, 1982.)
Osmoliš (s grafikama Senadina Tursića, Beograd, 1982.)
Vlkoe (s grafikama Milice Vučković, Mostar, 1983.; Beograd, 1984.)
Hesperidske jabuke (Beograd, 1986.)
Europa na tenku (Beograd, 1987.; Zagreb - Sarajevo, 2017.)
Vuk u novinama (Zagreb, 1988.)
Moja Imota (Zagreb, 1991.)
Golubice nad jamama I. - III. (Split, 1993.)
Put u Imotu (Baška Voda, 1996.)
Hrvatska Odiseja (Baška Voda, 1999.)
Po zraku i po vodi (Baška Voda, 2002.)
Pelazg na mazgi (Zagreb, 2004.; CD nosač, Split, 2008.)
Zmija mladoženja (Baška Voda, 2007.)
Svježa krv (Zagreb, 2010.)
Duša tilu (Zagreb, 2012.)
Sve što si donio iz planine (Zagreb, 2012.)
Kada se sunce ženilo (antologija narodne piezije, Zagreb, 2012.)
Da zađe Mjesec, da izađe Sunce (Zagreb, 2017.)
Imotska knjiga (Zagreb, 2017.)
Munje i naranče (Zagreb, 2018.)
Za svojim pjesmama (Zagreb, 2020.)
Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime (Zagreb, 2021.)
Zemlja u jeziku (Zagreb, 2022.)
Gora oko dvora (Zagreb, 2023.).
_______________________________________________
Za Božić sam Petru poslao pjesme koje su mu posvetili pjesnici iz Hrvatske, Srbije i Rumunjske. Za većinu ranijih stihova je znao, bio je sretan što i najmlađi pjesnici nastavljaju s posvetama njegovu poetskom djelu.
PJESME POSVEĆENE PETRU GUDELJU
MATE MARAS
(1939.)
Rane na stopalu, na dlanu
Petru Gudelju, nakon njegova pisma
koje je ovako počinjalo: „Nadam se da ćeš zaboraviti moje opore jučerašnje riječi.“ (Zagreb, 8. rujna 1992.)
Ganu me tvoje pismo, dragi Petre,
prožeto nekom nadnaravnom sjetom;
odgovaram ti prijetvornim sonetom
jer stihom tržim odavno na metre.
Podnosio sam iste hude vjetre
u traganju za prirodnosti svetom,
i zalud postah tužnim probisvijetom,
tabana tvrda i načete jetre.
Za tvoju zebnju i opore riječi,
za onu dvojbu: kazat il ne kazat,
krivicu svu na svoju primam glavu,
jer poriv mlake nagodbe me zgnječi.
Ah, dokle ćemo, prijatelju, bazat
i puste tlapnje navrtat na javu?
Ostaj mi zbogom; starost mladost liječi.
Vijenac, broj 515, 28. studenoga 2013.
ADAM PUSLOJIĆ
(1943. - 2022.)
PESME PETAR GUDELJ
Voda ponire u svoje ime.
Biokovo.
Nestaje me s lica zemaljskoga.
Biokovo.
Da me ima, ima u visinama.
Biokovo.
Da rastu mi orlovi nokti.
Biokovo.
I sevne zmijska mi ptica.
Biokovo.
Nož i metak, imetak.
Biokovo.
Senka mi stiže po licu.
Biokovo.
Petar Gudelj, lelek niz strminu.
Biokovo.
Biokovo, oko i okovi.
Pelazg na mazgi, Zagreb, 2007.
STEVAN TONTIĆ
(1945. - 2022.)
PETAR GUDELJ, U DOBAR ČAS
On je posjednik božjeg sjemena
a mene nema
On je mladić – orao od pamtivijeka
u mene piladi ni za lijeka
On je jarac i pitomi vuk
ja sam samotna strijela, opružen luk
On raspolaže đuladima od munja
ja na ugljevlju strave klečim
Možda će on prosipati sol
koju ću, kad u raj pođem, poledicom lizati.
Pelazg na mazgi, Zagreb, 2007.
ANTE ŽUŽUL MARINOVIĆ
(1946.)
PRALJE SE DOVEZALE NAŠIH TEKSTOVA
Petru Gudelju
Ovce se naše ojanjile
Stado nam se umirilo
Koze se okozlile
Naša briga je samo naša
Ojkaju nam mrtvi
Jame dubinama progovaraju
Nad nama vile i djevojke
Pralje se dovezale naših tekstova
Ražentavaju – ispiraju
Udaraju prakljačama
Iz sna čupamo poskoke
Uvojke vila i djevojaka
Zašto su tužni čempresi
I zašto nam rijeka odmahuje
Tinov glas se čuje iz jezera
I Kiš i Kovač govore stihove
I Štambak Gotovac i Raos
Jeka zanovljava opetovanje
Koga briga za naše brabonjke
I rane otvorene – ugrušane
Za našu janjad umilnu
Za kozliće razigrane – koga briga
O žutom, Split, 2022.
NAD NAMA VILE I DJEVOJKE
Petru Gudelju
Ovce se naše ojanjile
Stado nam se umirilo
Koze se okozlile
Naša briga je samo naša
Ojkaju nam mrtvi
Jame dubinama progovaraju
Nad nama vile i djevojke
Pralje se dovezale naših tekstova
Ražentavaju - ispiraju
Udaraju prakljačama
Iz sna čupamo poskoke
Uvojke vila i djevojaka
Zašto su tužni čempresi
I zašto nam rijeka odmahuje
Tinov glas se čuje iz jezera
I Kiš i Kovač govore stihove
I Štambak - Gotovac i Raos
Jeka zanovljava pjevanje
Koga briga za naše brabonjke
I rane otvorene - ugrušane
Za našu janjad umilnu
Za kozliće razigrane - koga briga
OŠINULA ME TVOJA MUNJA
Petru Gudelju
Ošinula me tvoja munja
Prenuli me tvoji gromovi
Nadlijeću me tvoje golubice
Mirluše tvoje dozrele naranče
Šibaju me tvoji čempresi
Napada me tvoj vuk
Još zavija između planina
Sklonio me tvoj suhozid
Sačuvao me od nevremena
Jauk se tvoj pretvorio u jeku
Začepio mi usta
I svega me pretvorio u uho
BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA
(1947.)
ZA TVOJIM PJESMAMA
Pjesniku i vilenjaku Petru Gudelju u povodu devedesetog rođendana
ODUVIJEK I ZANAVIJEK
u ranoj mladosti privukla me
tvoja pjesnička zbirka pas psa psu
u zrelim godinama upoznali smo se osobno
u beogradskim redakcijama i kavanama
posjećivao sam te u baškoj vodi i dobio od tebe
pjesničku zbirku osmoliš s linorezima senadina tursića
a nakon nje hesperidske jabuke i europa na tenku
golubice nad jamama te put u imotu
u zagrebu mi u ruke dopala tvoja zmija mladoženja
a u dubravi puščanskoj sred hrvatskog zagorja
dobio sam na poklon tvog pelazga na mazgi
i dnevničke zapise za svojim pjesmama
na tragu tvojih pjesama i dnevničkih zapisa
ubrao sam nekoliko jesenskih cvijetaka
koji mirišu oduvijek i zanavijek
ŽIVOT JE PJESMA MA KAKAV BIO
ti pabirčiš po godinama
skupljaš odbljeske i odjeke
miholjsku paučinu perje i kosti
tebe je rodila zemlja
k tebi su dolazili i odlazili
s tobom u tebi ostajali iliri kelti turci hrvati
oko tebe zavijali vuci psikali poskoci kvocale jarebice
kriještali jastrebovi rojile se pčele propinjale koze
navršio si devedesetu i nisi u dubokoj starosti
pjesmom se obraćaš bogu groma dažda i sunca
tvojom rukom pišu svi tvoji živi i mrtvi
cio život vadio si kamenje iz sebe
zidao svoju suhozidinu svoj suhozid
kroza nj grijalo sunce svijetlio mjesec
gmizale zmije i letjele ptice
bio tvoj pogled u svijet
GROMOVI
gromovi koji večeraju
za mojim davnim stolom
na beogradskoj zvezdari
gromovi iznad ade ciganlije
gromovi bez kiše i bez oblaka
gromovi iz čađavih pušaka
gromovi koji ubijaju pastuhe
gromovi koji ubijaju zvijeri
gromovi koji ubijaju ljude
gromovi koji ne misle
gromovi koji ne dangube
gromovi koji ne pišu pjesme
JARČEVA MJEŠINA
zaklati jarca u plamenu dana
oboriti ga pred kućnim pragom
lijevim koljenom pritisnuti prsa
na suncu užariti dugi nož
sunčevu vatru prenijeti u krv
suncem ogorjeti mješinu za vino
zatim iščupati nož iz jarčjeg srca
obrisati ga o kostrijet njegova stegna
i metnuti pod gredu potleušice
nakon toga zguliti kožu s jarca
te još u toplu kožu naliti mošt
da u jarčevoj mješini dozre
u pijanu zemaljsku krv
CRKVA SVETOG IVANA
tvoje groblje je kod crkve svetog nikole
a moje kod crkve svetog ivana krstitelja
uređeno nekoliko mjeseci prije mog rođenja
te mogu kazati da sam star kao groblje
između brižno uređenih grobova
i sve raskošnijih mramornih spomenika
u hladovini i milovanju čempresa
širi se moja loza i rodbina
ilovača životarenja
životarilo se u oskudici i neimaštini
od danas do sutra s malo nečiste savjesti
ili putra na glavi ali nikad očajnički
GUDELJEV TENK
lirski tenk
svileni tenk
vuneni tenk
tenk od magle i mjesečine
tenk s oklopom od đurđevka i snijega
tenk oklopljen toplim rukama
tenk oklopljen mozartovom muzikom
tenk imenom ljetni dašak
tenk s ljudskim licem
tenk dobre namjere
tenk blage smrti
anđeoski tenk
U SUSRET MIO JE DOŠAO PJESNIK
na beogradskim terazijama
u susret mi došao pjesnik gudelj
obradovao me priznanjem
da je s velikim užitkom čitao moj rukopis
rekao mi da je zbirka izvrsna i mogu je
slobodno ponuditi izdavačkoj kući
zajedno smo produžili u klub inženjera i tehničara
gdje je naručio kavu i pozdravljao se sa znancima
prema svima jednako nasmiješen
u razgovoru sa mnom zanosno otvoren
više se napokon nisam osjećao početnikom
ne znam što je u ta dva sata bilo značajnije
njegovo zanosno pripovijedanje
ili moje gordo slušanje
KOST PO KOST
ti iz jadranskog krša
ja iz zagorske ilovače
čupamo kost po kost
s mukom sastavljamo
tijelo i tekst
pčele iz pradjedovskih
ulijeću u naša usta
iz krša naših tijela i tekstova
sikću klikću govore i zavijaju
ptičji zmijski i ljudski jezici
NAŠA ZEMLJA
tuklo je tvoje srce za hrvatsku
tuklo moje srce o tvoje srce
o zemlju ilirsku i zmijsku
riječi iz kojih je poteklo cvijeće zla
riječi iz dubrovačkih zidina
iz carigradskih arhiva
iz mletačkih tamnica
iz bečkog dvora
ratnici za nečasnu baštinu
za papinsko predziđe kršćanstva
za konjima zgaženu monarhiju
za ognjište na kojem plamsa
zemlja zmijska hrvatska
U ZAOSTROGU
svojom pjesmom zaostroškoj gospi
podsjećaš me na ljetovanje u zaostrogu
kad sam rano ujutro prigibao koljeno
ispred nadgrobne ploče fra andriji
nakon jutarnjeg obreda u crkvi uznesenja
i obilna doručka u samostanskom klaustoru
gvardijan fra ante otključava prostorije muzeja
s ostavštinom slika hrvatskih likovnih majstora
te zlatorezima srednjovjekovnih velemajstora
razgledavamo samostansku knjižnicu i arhiv
divimo se brižno sačuvanim inkunabulama
ovjenčan časnom hrvatskom starinom bio sam
za večerom pod svjetiljkama usplamtjelih baklji
ispunjen tjelesnom vedrinom i duhovnom puninom
kršnog hrvatskog čovjeka kakav je petar gudelj
Vijenac, br. 791., Zagreb, 2024.
PETRE STOICA
(1949. - 2009.)
PETAR GUDELJ
Ali ko je ovaj dečak s kostima lukonosca
ali ko je ovaj dečak koji nosi ovna pod miškom
ali ko je ovaj dečak koji ćuti i sudi nam
ili kaže ne i ne biciklisti što peva u vožnji
ali ko je ovaj dečak koji upravo prelazi okean
kako bi stigao u pravi čas
kako kako kako da znam
trebao bi da čitam
pergament koji je pisao medom i solju
u vreme ono kada je bio starac
s poskokom na koljenima
(s rumunjskog Adam Puslojić)
Pelazg na mazgi, Zagreb, 2007.
IVAN ŠAROLIĆ
(1949.)
GOSPA BLAŽA JURJEVA
Petru Gudelju
Gospa, Blaža Jurjeva,
u crkvi Svih Svetih u Korčuli
u rukama drži sina i doji ga
svojim mlijekom kao Majka.
Dok ga ona s ljubavlju gleda,
on je sav Majci predan.
Gledajući ih srce mi kuca
nekim neopisivim otkucajima
i bivam dio svemirske harmonije
izvan prostora i vremena.
Bivam dio onog božanskog
koje svakom od nas pripada
kad srce dijelimo s Neizrecivim.
Ova Gospa, Blaža Jurjeva
u crkvi Svih Svetih u Korčuli
puna je iskonske Ljubavi.
Kolajna od rubina, Split, 2016.
FERDO ŠARIĆ
(1951.)
SUNOVRATJA DUŠE
»Svaki od nas neka donese
lubanju svog oca,
djeda, pradjeda,
i svoju lubanju,
razumije se...
(Petar Gudelj, iz poeme „Štit“)
koliko oblika ima ti ime, goruća travo
što ne razaznaješ više u paranoji neba
u što su se pretvorile sve tvoje žile
koje kazivahu otpor spram beznađu
riječ po riječ ubija me ovaj oduran stih
i nema više nevena da vene među prstima
ti sama si obrat te svjetlosti
i mrak vlastita poraza, cesta što vodi
ka suštini napaćene duše, mȍra na javi
spavam kroz ovaj hladan, stvaran san,
prolazim kroz život okupljen prispodobom
da jesam, a možda i nisam, prvi koji je
ljubio na ovako nepotpun, nejasan način
- da li sam ja - ja, da li sam ja u tebi
ili ti u meni, pa potom (i prije!) ništa više,
ili se i ništa i nešto zgodiše onoga časa
kada uobrazih da sam - tako - . . . onaj koji misli -
ili kada ne postojasmo ni oblikom pjesme;
danas te vidim travom koja zrije vrhom
okrenuta ka svemiru kao mlado žito,
kao stjenka i sjenka mog mračnog zauma
koji i tako ne zna što bi sa sobom,
a o tebi snuje krvareći, bljujući, vapeći nepovrat
- moja dušo, moja goruća travo, danas mene nema,
nije me bilo ni jučer neće me biti ni sutra
i pamti - ja nikada ni postojao nisam,
pa ni sada ne postojim dok mi pjesma pod
olovkom curi kao isisana krv ili otrov zmijski
ja nepostojim tamo gdje se nada kuje u spas
pa ni sada. upamti! - nikada -
nikada me nije bilo u tvom plamenu
premda neki kažu da su vidjeli kako mi pepeo
kroz tvoje korijenje govori i zrije
da se u nekom drugom porodi meni
u nekoj trećojostvari travki
tvojoj kćerci i mojoj posestrimi
da se otkriva tajnovita sveza među
čudesnim dodirivanjima tebe i mene
u našoj vatrenoj ljubavi, goruća travo
koliko oblika ima ti ime ne kazuj
niti trebaš ispovijedati bilo kome
svaka se fascinacija gubi ako si to
što svatko otkriti može i znade
u ovom snu postojiš još samo ti
moja goruća travo, moja najdraža skasko
i pravi tvoj oblik ne otkriva nijedan
moj zaum, ni mrak iz kojeg tuga za snom
mirnim i širokim kao svi oblici koje
upravo toliko slutim, koliko gubim
dok sanjarski posežem za vijencima
u kojima tvoje ime, ja i nitko više
moja goruća travo, moja iskonska žilo
koliko oblika ima ti ime
a da se o nijedan ne spotaknuh
zaslužan da te bar na tren na dlanu nosim
moja travo, moja goruća rijeko
ćutiš li dubinu u koju uranjamo
a da nas nitko ni upitao nije
zašto otpor u vama tolikom snagom traje
i čemu cijela ova priča kad ste gubitnici
s lubanjama po poljima umjesto strašila
sa ružnim sjećanjima na bližnje i daljnje
jer nijedan se kao ti ostvario nije
moje ime, moja goruća travo . . .
Sunovratna ozračja, Zagreb, 1989.
PETAR OPAČIĆ
(1952.)
PODNE ili PREDAH U ŽIVOGOŠĆU
Petru Gudelju
Kamenje pod kojim se gnijezde gušterice,
Sirov izgovor za življenje, lišaj
Ostaje nepomičan u pogledu na muljiku
Koja miriše na znoj i jarčevinu
Prikovanu divljim okom za prašinu
Možda od soli, možda od njenog daha,
Jašući na mazgi, ovaj Pelazg će obujmiti
Moj prozirni vrat.
Ovdje,
se okliznu moja životinja,
Tu predadoh dušu na srebrnom poslužavniku,
Okrvavljenu, izvan otupjelosti svoje rase
– kao vuk koji zavija, isti, a različit'
Od života našega, u licu žene koja se obnaži
Na ovoj pustoj obali
Da bih ponovo ugledao tijelo poput
Vretena, nad zelenom vodom,
U odsjaju grudi, među lišćem, okretanje nogu
U ritmu teškom i tupom – u mrtvoj tišini.
Mramorna, Split, 2014.
MIRO PETROVIĆ
(1954.)
BITI PETAR GUDELJ
Dobro je, o, kako često pomislim,
Što nisam Petar Gudelj.
Tko bi imao toliko talenta
Za takvo dično vučje samotnjaštvo?
Kud god se okrenem, ja
Dugujem nešto nekomu.
Znaš li komu, Petar Gudelj,
I treba li, što platiti?
Nikomu – ništa, rodijače moj,
Kroz sav život i pjesništvo cijelo.
Spomenar, Tešanj, 2021.
SVEN ADAM EWIN vs. PETAR GUDELJ
(?)
Petar Gudelj: ORLE MI, ORLE
Orle mi, orle.
Pod jednim krilom gora.
Pod drugim more.
Bili nebeski gosti.
Okrilatile vam kosti.
Dvije tisuće stopa.
Dvije tisuće godina.
Pod jednim krilom Janja.
Pod drugim janje.
.
Sven Adam Ewin:
PRIKO MOSORA
O, Petre Gudelju, kamenu moj zavičajni,
Poskoče,
Dračo,
Smugurice,
Ljuta mazijo,
Kosirice vučja,
Pojato neoblejana,
Dvanesta buro marčana, komaštro čađava,
Stapu, divja kruško, orle, jastrebe, sokole!
Jesi li se više nakljuva, srca ti Isusova,
Džigarice svoje,
Urliče vukodlačji?
Oli kukavče nisi zna da će ti se džigarica
Sama od sebe zanovit ka i grm što se zanovi
U proliće,
Poslin brsta kozjeg.
Ma Isukrsta mi, neće ti pisma od toga sama poletit
Priko Bijakova niti priko Mosora, onako kako bi ti tija
Pa kljuva ti džigaricu i dan i noć kljunon jastrebovin,
Moj Petre.
To san ti dosad ijadu puta reka.
Jerbo njoj se oće
Da joj sakuješ gvozdena krila, Petre,
Na kolinu, na kolinu, di se dica ziblju,
Di je i tebe zibalo kad si dite bija. E.
Njoj se oće,
Da joj skloniš pismu,
Ka šta si bija sklonija
Kovaču Matanu Nogalu, đava ti ga odnija.
Njoj se oće da joj pivaš uz gusle ka slipac,
Pa da tučeš nogon o tle,
Isto ono ka kad mlađarija
Zametne trusa kolo
U tvom Podosoju.
To se oće tvojoj pismi
Pa će ti ona odma-nama poletit,
Ka utva zlatokrila, sve tamo priko Lokvičića,
Pa na Tijaricu, a more bit da zakrene
I do Kotlenica, muke ti pismi,
Odnija ti je đava.
Da ti je
Odnija.
Ako si me dobro razumija, šta san ti tija reć.
Petar Gudelj: SMIJAT ĆE TI SE VRAPCI
Strah je noćna ptičurina: pandžama razdire grlo, kljuje
oči. Krilima lupa po glavi.
Iz roda sova: čim svane, nestane, skrije se u šumske i očne
duplje. Ali ti znaš da je u tebi, u tvojoj šumi, i da će izle-
tjeti, pasti na te, napasti, čim padne noć.
Probudio se i pročitao Tinovu pjesmu Duša, klepsidra i
tijek rijeke. Tinova je pjesma duboka, plahovita i virovita
rijeka. Zanijela te.
Plašiš se svoje nadolazeće knjige. Koja će svući s tebe i
posljednju krpu. Ostat ćeš, stat ćeš pred svima: izlučen,
izobličen, gol. Neuk, nevješt i nepismen.
Književno strašilo za ptice s kojega je vjetar odnio rite.
Smijat će ti se vrapci.
.
Sven Adam Ewin: VRAPCI MOJI
Stihovlje svoje ja krao sam sa hrpe.
Poput šamana hodao sam po vodi.
Deficit stiha sakrivale su krpe,
Lažne krpe, po zadnjoj poetskoj modi.
I hvališe me silno, ne samo ljudi.
Pod lažnim plaštem ja bijah poput boga.
Psalmama bjehu pune i vrapčje grudi,
Jer nisu znali što stoji ispod toga.
No moje rite skinuše vjetri grdni.
Sad mi se golo tijelo od srama trese.
O, vrapci moji, budite milosrdni,
I rabu ovome božjem - ne smijte se!
Dajte, neka se čini (a vi to znate),
Ko da u grmlju tek malo... čavrljate.
.
Petar Gudelj: UMRO JE MATAN NOGALO
Sven Adam Ewin: U NAGLASKU FALIH
Kovači su tvoji iz slobodnog jata,
Da bacimo pismu, ti i ja, u rimi?
Ti si kao i ja, pjesnik od zanata.
Nadmeću se oni, zašto ne bi i mi?
Ja ću biti Matan, a ti budi Pile.
Ti budi rođenje, ja ću biti pokop.
Ti ćeš biti oko, ja ću biti vile.
Ti trnina budi, a ja ću trnòkōp.
Ja ću sjeći mačem, a ti vidaj rane.
Ti posadi vjeru, ja ću kraj nje sumnju.
Kad se tebi smrkne, neka meni svane.
Ti napiši pjesmu, ja ću pucat u nju.
Na kraju balade, ti ćeš mrtav pasti.
Ja ću reći, zbogom! I nastavit rasti.
.
Petar Gudelj: TI KOJI POPISUJEŠ OBLAKE
Ti, koji popisuješ oblake, zapiši:
nad Pelješcom oblačak.
Bijel, nije veći od ovce.
Nad Korčulom drugi, još manji:
njezino janje.
Nad Bijakovom vuk.
Tvoj bor
Južni vjetar, pučinski. Prekopelješki,
mljetski.
Popuhuje, propuhuje.
Tebe i tvoj bor.
.
Sven Adam Ewin: GLOBALNO ZATOPLJENJE
zaboga, Petre moj,
koga to uze za popisivača?
dok on blene u Ljuto Kame,
oni vuk s Bijakova prikla mu janje nad Korčulom.
tako da,
sve Lastovo u krv ogreznulo,
a na Mljetu zablejale ovce,
i još morske psine navalile
na mlad drobac u Bračkom kanalu.
a ti ne pitaj
otkud psine u Jadranu, đava ti ih odnija,
globalno zatopljenje.
e.
neš ji više istirat.
.
MLADEN VUKOVIĆ
(1958.)
PJESMOKNJIŽJE PETRA GUDELJA
za 80. rođendan
Podosoje Pegazova pojata
Orlovi, jastrebovi gladni kruže,
Enciklopediju tog krša hvata
Trnje što zaboravi na cvat ruže.
Po zraku i po vodi grme munje
Europa na tenku još drijema
Tu uz Suhozidinu zriju dunje
A ispod Svetog Jure med se sprema.
Ruke, suze i čempresi, Hrvatski
Genitiv, Golubice nad jamama,
Umro je Matan Nogalo…, ponavljam
Desetke pjesni, kujem birokratski,
Ej, rijedak si Vuk u novinama.
LJupca istočno od Vrulje pozdravljam.
Podosoje - Baška Voda, 29. rujna 2013.
IVICA ŠUŠIĆ
(1962.)
ZOVEM TE KROZ PLANINU
Petru Gudelju
Zovem te kroz planinu,
kroz planinu i jugovinu.
Pradjedovskim te glasom dozivam.
Koljena su mi zguljena,
usta kamenom razbijena.
Bugare za mnom bukve biokovske.
Riječ mi je gorka,
kadulju i ulje ištem.
Ruku sam prebacio preko,
mirišem more i smokve.
Poskok u mene gleda,
oči mi hoće ispiti.
Tri dana pod divljom kruškom
zmijska jaja pijem,
vjetar mi kroz kosti fijuče.
S ramena mi zavijaju vukovi.
Divokoze divlji preskaču.
Orlovi krstaši vrebaju lubanju,
misli mi hoće pozobati.
Pritežu me jame bezdnanke,
jame dušmanke.
Zovem te preko planine.
Na pola sam puta
od Svetoga Jure
do Svetoga Ilije.
Naći ćeš me tamo
gdje je grom drvo rascijepio,
gdje je kamen prokrvario.
Drače su me zagrlile
i bol mi se u plitvinu sliva.
Zalit ćemo rane medom i smolom.
Vile će nas vinom zadojiti.
Versi hrvatski, Zagreb, 2014.
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
(1964.)
MOJ ŽIVOT
(Gudeljevski ispjevan)
Rođen u Zagrebu. Na periferiji.
Odrastao. Na periferiji.
U uličnim tučama. Na asfaltu. Bez petokrake i križa.
Živio na pjesničkoj periferiji. U snu.
Umro. S molitvom i kurjacima. S planinom u magli.
U Hrvatskoj. Lako.
S Ljuticom pod uzglavljem.
U boljem snu.
SONJA DELIMAR
(1973.)
DVA-TRI UBODA DNEVNO
(Pčele grada Dubrovnika)
uskoro će travanj i Petar Gudelj kao nekad
knez dubrovački staje ispod Luže zvonare raspoređujući
pčele na put u smjeru zvjezdanih rojeva
on je svladao ples do savršenstva
i prema nagibu njegova tijela prema pokretima
pčele iščitavaju kojim im je putem
prema Perzeju
Labudu
Orlu
Blizancima
Jarcu Jednorogu
Kentauru Kameleonu Kiparu Pegazu Kočijašu
Paunu Gavranu Strijelcu Škorpionu Tukanu Zmiji Zmaju
ili nekome već od sazviježda čija sam imena previdjela
i prečula namjerno žmireći i praveći se blesava
jer ja ne bih od svojega kneza
ine bih iz svojega Dubrovnika
med bih od nektara s njegovih usana
za zrnje pšenice iz Aleksandrije
za topove i brončana zvona
za vino
za ulje
za srebro i zlato
za iskre sa Sunca i s Mjeseca za...
... ali njega
kad vidi da se ne mičem s mjesta
spopada anafilaktička reakcija ko da sam ga izbola u rojevima
pa moram čekati neko vrijeme da ga na hitnoj zaliju infuzijama
a kad se vrati na početnu povijesnu poziciju
odsad primjenjuje metode
preventivne akupunkturne
terapije
dva-tri uboda dnevno
navodno dobro djeluje
OLUJA
(U brdima, među munjama)
isprva se činilo evo konačno
to krhotine meteora
uz munje bubnjaju o naša izložena tijela
najavljujući sudnji dan
uskoro se ipak dalo razabrati
(sramite se malovjerni!)
to samo bog u svojoj božanskoj dosadi
opet provocira događaj razbacujući
ugljene ptice
i jaja
svračja i prepeličja
ne bi li se i
zmije
polakomile
pa o kamenje
zube
polomile
Biti ili ne biti (svoja), Zagreb, 2021.
JOSIP ŠKRAPIĆ
(2004.)
PISATI KAO PETAR GUDELJ
Pisati kao Petar Gudelj
Brati jabuke s grane
Piti s izvora Vrljike
Plesati u kolu s vilama
Pod zemljom
U jamama
U Vrulji
U Pušćanskoj Dubravi
Pisati kao Petar
Osluškivati Boga
Slušati borove
Grliti kljenove
Na Avali kupiti žireve
Pisati kao Gudelj
Strići pjesme kao ovce
Plesti zbirke kao bičve
Pisati kao Petar Gudelj
Klesati riječi u kamenu
Plivati poput ribe
Između otoka
Biti s one strane knjige
S druge strane lista
Pisati kao Petar Gudelj
Biti drvetom, biti pticom
Biti čovjekom
Motrišta, broj 137-138, MH Mostar, 2024.
