Priča: Jurin boj s vilenjacima
Viče vila povri Zelenike
povri kuće pokojnoga Ike
i dozivlje svoje miljenike
sve na izbor vilenike:
Doletite amo brže-bolje
pogibe nam i brdo i polje.
U vrijeme pred Malu Gospu kada je grožđe na Kučeru, Barama, a duvan u Docu trebalo još samo pobrati, nadvili su se nad Glavicom tamni oblaci koji su u utrobi nosili smrtonosno-staklasti teret, opasne kugle poput naboja, koje su mogle svakog trenutka pogoditi slatke bobice grožđa, porazbacati ih u silnom bijesu po redovima koje su nebrojeno puta tokom godine pohodile težačke, ženske i dječje noge, kopajući, orući, čupajuć, podvezujući, promanjujući, prskajući…
Slično bi bilo i s duvanom koji je na vrhu imao krunu koja se sastojala od raznobojnih cvjetića, pružajući uokolo svoje zeleno-modre listove, koji su se mreškali na vjetru poput morske pučine, naivno oćekujući ženske ruke da ga poberu, ne sluteći krupu, ni tuču, koja bi ga izranjavala i ostavila bezbrojne rupe na listovima, polomljene stabljike i porazbacene cvjetove. Jednom rječju, tugu (i žalost).
Slabašni otkucaji muškog i ženskoga zvona, iako se remeta objeručke objesio o konope i potezao ih svom težinom, nisu mogli rastjerati moćne mrcine od oblaka, nego se činilo kako će tama progutati čak i željezni križ na kamenom kampanelu Svisvetske crkve.
Šuteći nesreću, a ne znajući zašto, odjurio sam baš na vrh Zelenike, valjda da bolje vidim tu nepogodu u dolasku. Međutim, nisam samo ja dojurio, nego sam tamo susreo, kako se odavno priča, vilenjaka Juru, koji se upravo zadihan vratio s polja.
Jure je bio visok čovjek, uspravnog držanja, crnomanjast, iznad tamnih očiju rasla su dva jaka busena obrva. Pravilnih crta lica, na kojemu se isticao oveći mladež na lijevoj strani, negdje u visini nosa. U smeđim hlačama koje su na koljenima imale zakrpe svijetlo-modre boje i bile začudo gotovo simetrične kao dva plava prozorčića, opasan iznošenim kožnim remenom koji je na kraju jednostavno dva-tri puta omotao oko svoje osi. Nosio je sandale koje su se zakopčavale sa strane, i već bile puno puta popravljane, što se vidjelo po nepravilno zabijenim čavlićima - cvekama. Na sebi je imao svijetlo-žućkastu košulju koja je ispod lakata bila zakrpljena. Stajao je na sredini maloga guvna koje nije bilo pravo guvno na kome se vršilo žito, jer tu nije bilo kuća ni staja, nego samo gora. Ipak, on je stajao na sredini toga utabanoga kruga omeđena kamenjem, pravilnoga oblika, kao da je netko velikim šestarom ucrtao krug. Vidio sam da mu je nelagodno, kao kada nekoga uhvatite u nekoj radnji koju je upravo htio sam obaviti.
- Mali, što radiš tu, vidiš da se sprema krupa i da grmi i sijeva? Kud te vrag ovamo nosa? Bjezi kući!
- A, što ti Jure radiš ovdje? Zar ti se krava odprndecala u brdo pa ju tražiš? Mogu ti pomoći tražiti, brže ćemo ju naći.
- E, moj sinko, ima i važnijih stvari od odbjegle krave. Intrada će nam stradati ako Jure ne pomogne. Nego, ajmo se mi dogovoriti - govorio je brzo Jure sve pogledavajući sad u nebo, u oblake, sad u smjeru Podosoja, pa opet na drugu stranu, prema Zovkinim kućama, kao da očekuje otuda neku pomoć.
-Je li tvrda vira, u tebe mali? - upita me.
- Što ti je to, Jure, tvrda vira?
- To znači da o ovome što ćeš sada vidíti ne smiš ni pisnuti, ni rođenoj materi, ni sestri, ni bratu, ni pratru, ni ikome živome!
- Doobro... - promucao sam.
- Zakuni se!
- Neću nikomu, makar me mučili, majke mi!
- Dobro. Aj, zatvori oči i broji do deset! - naredi Jure.
Stisnuo sam oči i nakon nekoliko trenutaka ih ponovno otvorio. Guvno je bilo pusto, tamni oblaci samo što nisu dodirivali Zeleniku, gromovi su parali nebo a munje ih najavljivale. Kada sam bolje pogledao, vidio sam kako neka silueta leti strmo niz Glavicu, pa preko Jaruge, Gradina, Poljana i Matice, i još dalje. Jure je pri tome sličio nekoj ptici koja je samo koristila snagu vjetra i lebdjela te je izgledalo kao da plovi na nekoj nevidljivoj splavi.
Mada sam se naslušao svakakvih priča o vilama i vilenjacima, ovo što se događalo pred mojim očima biilo je bolje i od nenadmašnih vilinskih priča moje babe Mare.
No, ono što je bilo najčudnije od svega je ponašanje i gibanje tamnih oblaka. Jure, kao da je imao neku moć da ih usmjeri i veže za sebe pa su ga oni slijedili kao tamni psi ovčari pastira.
Taman kada je bio iznad Šipovače, a tamne mrcine odmah iznad njega, vidio sam kako mu u velikoj brzini ususret dolaze trojica vilenjaka iz smjera Vinjana koji su se odmah bacili na njega kao gladni vuci. Nastade borba, komešanje, čupanje, potezanje i neko potmulo režanje. Oblaci kao da su se ukopali na mjestu i usprkos jakom vjetru ne miču se nigdje, nego kao da cekaju kako ce se zavrsiti ova neravnopravna borba vilenjaka. Nakon nekoliko minuta, ili sati, ne znam ni sam, stajao sam ukočen kao očarani, vrijeme kao da se više nije moglo mjeriti istim mjerilom, kao da nije više moglo stati u kalupe sata. Vidio sam da su oblaci konačno istresli svoj promrzli teret malo niže od Markića kuća na Otoku, gdje su uglavnom bile ledine, tako da šteta nije mogla biti velika.
Jure se ubrzo nakon gräda i tučnjave s vilenjacima vratio tresnuvši golim tabanima ravno u središte guvna, dok sam ja stajao nepomične na povećem kamenu uz rub. Bez obje sandale, samo s ostatcima odjeće s kojom je krenuo u boj. Jedan rukav mu je cijeli bio otkinut tako da je ruka od ramena na nize bila gola i izgrebana s modricama na podlaktici. Nogavica od hlačarasparana do bedra, modrice i podljevi gdje god pogledaš, lice izgrebano. Činilo se kao da je i mladež promijenio boju u crvenkastu. Jure je izgledao jadno i umorno, držač se nekako pogrbljeno i iskrivljeno.
Kada je vidio moje zabrinute poglede samo se trpko nasmijao i kazao:- Mali, lako bi ja s jednim izišao na kraj, ali s trojicom? I nikoga s ove naše strane polja da dade ruke.
Pogleda zadovoljno uokolo, kao da se želi uvjeriti da je sve kako treba biti, vrijeme se poče pomalo razgaljivati a Jure se uputi polako puteljkom prema kući promrmljavši kako se mora pobrinuti za blago.
Z. G.
