Imotska krajina Medij s iskustvom
U izdanju imotskog ogranka Matice hrvatske objavljena je šesta knjiga profesorice Gordane Radić (djevojačkog prezimena Rako), zbirka stihova Građa postojanja. Kao nastavnica likovne kulture i hrvatskog jezika radila je u redovnoj nastavi, vodila likovne, literarne i novinarske grupe učenika i s njima ostvarila dragocjena iskustva. Bogat život, onaj splitski i onaj imotski sretno se isprepliću u njezinu biću dajući autorici široke mogućnosti za nadahnuća na polju pisane riječi i likovnosti. Uz pedagoški rad pisala je pjesme i priče temeljene na djetinjstvu, a kasnije se okušala i na drugim poljima pisane riječi; recenzije literarnih i likovnih radova mladih autora, feljton, osvrte na ljude i događaje i sl. Uz pisanje, likovno se izražavala slikajući, ilustrirala nekoliko naslovnica knjiga mladih autora, zbirku pjesama Pabla Nerude (splitsko izdanje), i svoje vlastite uratke, a ponešto i izlagala.
Objavljene su joj knjige: KRISNICE (1995.), BAKO – IMOTSKE KARNEVALIJE (2010.), U LONČIĆU RIČ (2019.), LJEPILO ZA SVJETLOPIS (2020.), BILA SAM S DJETINJSTVOM DANAS (digitalno izdanje, 2023.) i GRAĐA POSTOJANJA (2024.).
Zbirka stihova Građa postojanja u tri ciklusa donosi pedesetak pjesama posvećenih preminulom suprugu, profesoru Tihomiru Radiću. Naslovnicu je izradio akademski slikar Petar Katavić. Evo što je u pogovoru zbirci napisala Diana Zalar, profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
POGOVOR DIJANE ZALAR
Gordana Radić nije nepoznata u književnim krugovima. Već iz popisa knjiga u njenoj bibliografiji mogu se
razabrati interesi i zaokupljenosti: zavičajna kultura i običaji, djetinjstvo, obiteljski život. Na mene je već ranije dubok dojam ostavila njena zbirka pjesama satkanih iz emocija i sjećanja na djetinjstvo U lončiću rič, a također i sjajna monografija Bako o imotskim karnevalijama za koje sam prvi puta čula (premda Splićanka) na studiju u Zagrebu gdje su naši kolege Imoćani svaku jesen počinjali s velikim i zanimljivim pripremama za karneval u svome Imotskome. Mi ostali njihovi kolege začuđeno smo ih slušali, počinjući razumijevati da se iza tih razgovora i žučnih rasprava skriva nešto uistinu čarobno. Gordana Radić i njeni suradnici sačuvali su taj imotski kulturni segment za vječnost. O obitelji i precima slikovito je pisala u
knjizi Ljepilo za svjetlopis. Velika je zaljubljenica u svoj dom i zavičaj na Modrome jezeru, što je trajno sačuvalo njenu tankoćutnost i zagledanost u dubine – bilo riječi, bilo odnosa, bilo drugih ljepota. Obnašala je odgovorne dužnosti na poslu i profesionalno se s puno ljubavi posvećivala djeci. Rezultiralo je to i nadahnutom književnom riječi namijenjenoj njima. No ovom je zbirkom dotaknula i otključala jedan drugačiji, posve intiman svijet. Pozvani smo da ga otkrijemo i unesemo u sebe. A kakav je on?
Knjiga pjesama Građa postojanja vrlo je neobičan triptih: u prvome dijelu Gordana pjeva svome suprugu i
velikoj životnoj ljubavi; u drugome dijelu su pjesme koje bi on mogao pjevati njoj da je svoja pisma sročio u stihovima. Ti su stihovi nadahnuti korespondencijom koju je autorica sačuvala. Dala joj je pjesničko ruho. Time je uronila ova lirska kazivanja u posve neobičnu perspektivu. Prva poetska cjelina pod naslovom Riječi te vole u kojoj se žena obraća muškarcu, sročena je od deset pjesama i jedne dodane. Stihovi nisu „obvezani“ srokom, on se tu i tamo „dogodi“. Razvezuju se posve slobodno i u raznolikim oblicima. Naslovna pjesma izriče o prirodi odnosa ljubavnika. Jezik je taj koji vedri i zaigrava njihovo zajedništvo. Riječi koje dijele univerzum su za sebe, imaju magijsku moć, nijansiraju njihove odnose. Riječi njemu hrle i njega vole, on je meštar ove umjetnosti (šilježe moje, jaglice, staglice, ljiljane). Ugodno je i igrivo voljeti se riječima. Magijski je vraćati im se u stihovima nakon niza godina. Osjeća se ta ugoda autoričinih sjećanja na mnogostrukost lica jedne ljubavi, želja da se podijeli bogatstvo koje i dalje transcendira. Koje nije izgubilo sjaj.
Pjesme nagoviještaju vremenski slijed. Nakon razdoblja snubljenja i stida pjesnikinja postaje karijatida. U
toj riječi je sadržano sve ono što čini zaštitu jedne veze, straženje nad njom, a sve unutar slobode i skrivenih značenja sasma osobnog ljubavnog plesa. Postoje jaka zemaljska uporišta ove lirike, onda kad se spominju zavičajni toponimi, literatura koja se čita u dokolici i kućna knjižnica, trideset i peti rođendan proveden u bolnici. No svaki od tih čvorova koji vezuju pjesnikinju za tlo na različite načine se imaginativno razvezuju i iznenađuju prijelaskom iz nečeg običnog i konkretnog u svjetlucanje tihih ljubavnih metafora (u svijetu tvojih znakova i igara / skriven u suzi / zanijet u tuzi / ozbiljnoga svijeta; drhturi grana / na kojoj trajno leže tvoji dodiri; a u drugome dijelu riječima za životnu družicu – ona je stablo koje plodi / toplina koja grije / ljuska njegovih sokova). U prvome dijelu autorica ne može izbjeći sjeti za izgubljenim, kao da je ponekad njen dragi bio ujedno i njeno dijete, pa je time osjećaj praznine još veći i samotniji (u kućnoj knjižnici / knjige koje je gladio kao nju / gledam ih sada / poredane na nož / kako bodu me / i bole). No, oni voljeni kojih nema zapravo su zanavijek s nama. Neki puta može nam se učiniti da nas utješno tapšu po ramenima, ili mogu koračati uz nas kao što je to davno napisao Antun Branko, ili dolaziti cvrkutavo s pticama koje ste zajedno hranili iz iste posude.
Ponešto je drugačijeg tonusa drugi dio ovoga triptiha, naslovljen Govorim ti o putovanju, nesputaniji u slikama i prostranstvima gdje jezde konji i sve je u kretanju. Često se nazru i male duhovitosti. Tamo gdje su se i svađali sad je lijepo sjesti (vani škropi / ko da se mokre popi – Sjedim za onim stolom; Ti se ponekad praviš važna / i uvijek smišljaš nešto / kako bi me mogla optužiti za samoću – Buđenje). Kretanje naznačuje i rastanke i pisma, pa se iz raskoši susreta prelazi u cjenkanje oko obujma lišavanja; u uvjeravanja o postojanosti (prožimanje / i bol koja je od tebe meni je / plemenitija od ikakvih / radosti sa strane). Putovanja postaju kretanja u kojima su ljubavnici jedno drugome cilj, razlog putovanja ili svjedok. Ima i tajnih znakova u ovoj poeziji koje je nemoguće odgonetnuti (Vrtoglavica). Ljubav ima mnoštvo lica, ponekad je svladavanje oporog u nama.
U dijelu zbirke koji je pjesnikinja nazvala Vezala sam čvorove (Privezak) i koji čini posljednji dio triptiha
nalazimo stihove nastale u različitim vremenima i u različitim situacijama kao eliksir koji čuva od zaborava. Posredno su te pjesme u dosluhu s njenim ljubavnim životom, njenim najintimnijim sanjama, tkivo sjećanja neodvojivo od onoga što joj je najsvetije. Na granicama sjećanja su plodonosna riža, bestišni i drugi Božići, pobratimstvo s jednim pjesnikom, pletivo ojkanja u oranicama, pečati nekih noći, tajni razgovori s planinom… sve je to ona, Gordana Radić, djevojčica koja nije dočekala očinska tumačenja; djevojka koja dobro razlikuje miomirise cvijeća; strastvena tragačica za kamenitim zapisima predaka prije nego ih progutaju usta jezera; mjesečeva ljubovca; karnevalska skrivalica; na koncu, Gordana umorna od vlastite jakosti i od neozelenjenih, teških mirovanja. Ovaj Privezak više je prisvjetlak. Baca malena svjetla na osobu čije pjesme čitate iz različitih kuteva promatranja. Ono što začuđuje u njenim stihovima jest spretno hodanje po žici jasnoće a iznad svakog ogoljivanja i eksplicitnosti, kao i pjevanje lišeno nedokučivih i neprohodnih autorskih asocijacija i metafora karakterističnih za odveć intelektualizirano suvremeno hrvatsko pjesništvo zbog čega je izgubilo svog čitatelja i često ga ostavlja hladnim. Posebno u ljuvenoj lirici Gordane Radić, sve odiše bliskošću i mekoćom.
Ono što ostaje nakon čitanja jest pogled na ljubav kao neprestano tiho preobražavanje, drhtavu metamorfozu, pa čak i kad onaj drugi izgubi tjelesnost. U tom trajanju topline sadržana je vjera u postojanost, u čvrstu isprepletenost duše i tijela. Riječima muškarca u stihovima Gordane Radić:
Ja je imam
ne da bih je milovao
nego da bi se živjeli.
Nešto potrebno ovome vremenu.
Prof. dr. sc. Diana Zalar
LITNJA NOĆ U IMOTSKOM
Svake noći
na moj prozor sneni
proviri misec
Gizdavi
zanosni
pjani
opčarani ljubavnik
Polako se ušulja
u moja njidra
i on i ja zagrljeni
strasno
ljubujemo
U niko vrime
on se šesno pruži
na moj kušin vrući
mirišljavi
i nas dvoje vonjamo
čisti vonj
materina žutaca
bilog
od vrilog
litnjeg sunca
Misec se cunja
na mojoj ruci
lipo mu je
Zrikavac jedan
ponad Jezera
đeložo cvili
kocjuta
i bunca
i on bi meni u krilo
A ja bi tila noćas
s misecon se grlit
s misečinom umrit
ne dočekat sunca
Lipo li bi bilo
GORDANA RAKO
