Ponedjeljak , 15 srpnja 2024

Spomenici hrvatskom iseljeniku i gastarbajteru

Na sjevernoistočnom izlazu iz grada Imotskoga, nasuprot prodajnog centra Studenac, u subotu 8. lipnja u podne bit će svečano otkriven spomenika imotskim iseljenicima i gastarbajterima, u obliku automobila Mercedes – popularnoj 115-tici “Miniki” koju su vozili brojni imotski gastarbajteri. Autor kipa je Mislav Rebić, a u izradi kiparu Roku Držislavu Rebiću u klesanju spomenika pomagali su i studenti kiparstva. Tako se privodi kraju višegodišnja priča o postavljanju tog neobičnog spomenika vrijednog 50 tisuća eura – kaže voditelj cijelog projekta Ivan Topić Nota. Očekuje se više tisuća posjetitelja, čak 35 je akreditiranih novinskih kuća, izložba oldtimrra i najnovijih Mercedesa, nastup HPO Gradske glazbe Imotski i Mandoline Imota, kulturnih društava…

Spomenici hrvatskom iseljeniku u svijetu

Hrvati u dijaspori prvi su podizali spomenik svojim iseljeničkim sudbinama. U znak sjećanja na više od 400 tisuća Hrvata koji su iselili u Ameriku brodom iz Hamburga, jer je karta bila znatno jeftinija nego brodom iz Rijeke, na inicijativu Hrvatske kulturne zajednice iz Hamburga, u hamburškoj luci Altona 1989. godine podignut je Spomenik iseljenicima u drvetu, koji je oluja srušila deset godina kasnije. No on je ponovno otkriven 3. listopada 2003. godine. Taj reprezentativan primjerak naivne umjetnosti, visok tri i pol metra, s ukupno 120 likova, ponovno je izrezbarila u hrastovu drvetu hrvatska samouka kiparica Ljubica Matulec iz podravskog sela Molvice. Uskoro je spomenik odliven u bronci u zagrebačkoj ljevaonici, a originalni kip je premješten u hamburški gradski muzej.

U kulturnomu muzeju Hrvatske bratske zajednice u Pottsburghu (SAD) postavljena je darovana skulptura »Majka useljenika« Josipa Turkalja (1924-2007), Meštrovićeva učenika, čiji se izvornik nalazi u predvorju Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu, a drugi odljev na Trgu Republike Hrvatske u glavnom argentinskom gradu Buenos Airesu.

Imaju i dva spomenika u Hercegovini, iz koje se i danas iseljava pa je poznata narodna izreka: Hercegovina sve naseli, a sebe ne raseli! Spomenika gastarbajteru i iseljeniku otkriven je kod autobusnog kolodvora u Tomislavgradu 2012. godine, veliku skulpturu obitelji koja se u suzama rastaje u bračkom kamenu isklesao je Petar Jakšić.

U Prozoru je 6. rujna 2022. otkriven spomenik “Ramski gastarbeiter” autora Petra Dolića.

U Vrsima kod Zadra 2019. je podignut spomenik pomorcima i iseljenicima, rad akademskog kipara Ante Jurkića.

Pri Visokoj školi Aspira pokrenut je Virtualni muzej iseljeništva Dalmacije. A Ivo Smoljan (1926-2003) je priredio Antologiju hrvatske poezije o iseljeništvu od 15. stoljeća do danas HRVATSKI ODISEJ (drugo dopunjeno izdanje, Zagreb, 1986.).

ISELJENIK

(Balada)

Dru Mili Starčeviću

Na dalek evo krećem put
Spram tužnih tuđih strana,
Od bola puca moja grud,
U srcu pišti rana:
Oj zbogom, kućo, drago selo, zbogom,
Ja ostah samac, sâm sa mojim Bogom.

Sa grunta mog me tjera dug
Za porez i lihvara,
Zaplijeniše mi već i plug,
Dok čopori Mađarâ
Ko nekad Turci ono malo grabe,
Što ostade od doklaćenog Švabe.

Tek nebo, more, magla, dim –
Ah, osto doma da sam!
Al živjet doma nemam s čim,
Na svomu prosjak ja sam,
Jer rodna zemlja sinu je tuđina,
A Hrvatska je strancu domovina!

Ko slijepac hajd u novi svijet,
Da budem novo roblje,
I ne znam, gdje ću samac mrijet,
A seosko će groblje
Pod križem moga djeda čekat mene,
Dok vani budem crko, kao štene.

Ah, proklet bio onaj čas,
Kad rodih se Hrvatom,
Jer tuđinski nas glođe pas,
A konop nam za vratom,
Dok zemlja naša ima samo groba
Za svaki trzaj hrvatskoga roba.

Ej, kamo sreće, da me val
Tog sinjeg okeana
Na kakav topli baci žal,
Gdje sunce novog dana
Za ropstvo ne zna ljudskih miliona
I grije sreću novih Robinzona.

Robijaški ću dlanat ja,
Da spasem očevinu,
Od brige ne ću naći sna,
Dok žena će pri vinu
Sa bogzna kime s rukom ispod ruke
Profućkat moje ušteđene muke.

Moj Bože, hoću l’ ikad ja
Sa rukom oko vrata
U oko gledat, kako sja
I slušat njegov »tata«:
Sve preko okeana gledam to siroče
I slušam kako cvili: “Oče, oče!”

To sunce, što me grije sad,
I sinu mom će sjati,
Pa kada bude momak mlad,
On, jadnik, neće znati,
Da zajednički sunce tek imámo,
Na svijetu sunca – mrve sunca samo.

No dijete moje, bijedni crv,
Sa moga debla grana,
Moj mili sin i draga krv,
Cvijet moga jorgována,
Kad dođem kući, bude l’ hude sreće,
Moj rođen sin me više poznat neće!…

Što moju ženu čeka sad,
Ne pričajte mi, ljudi:
Obljubit će ju žandar mlad
Il onaj financ ludi,
A moje dijete iza kućnih vrata
Će tepat nemoćnički: “Tata, tata!”

A doma vratim li se kad,
Ja kopile ću naći,
Pa pustiti ću krvcu tad
I majci mu i ćaći:
Amerika poštedi l’ moju glavu,
Donijet ću je, al za Lepoglavu.

Izgubih s otadžbinom sve,
Što imam na tom svijetu:
I ženu, dijete, sve – al ne
Slobodu moju svetu,
Pa bit ću radnik, bit ću siroma,
No slobodan ću bit – što nisam doma.

No šta će meni tuđi krov,
Sloboda tuđeg kraja?
Tek kod kuće je blagoslov,
A svog bez zavičaja
Je teško živjet, teže još umrijeti:
Jer svaka ptica k svome jatu leti.

Slobode traži samo, gdje
Ti zbori majke mlijeko!
Po narodu si svome sve,
Bez njega – Niko, Neko,
Pa plačeš ko nad vodom Babilona,
Na zvuk kad misliš seoskoga zvona.

Antun Gustav Matoš (1873-1914)