Imotska krajina Medij s iskustvom
TAMO GDJE MJESEC SREBRI ČEŽNJE
Tamo gdje more smiruje oluje,
i sipa srebrn sjaj po kosi,
ubire prve behare rosi,
oblači jutra u haljine bijele,
i dodirom lahora miluje, miluje.
Tamo će mjesec srebriti čežnje,
u nježne sutone, njihati granje,
snivati nove obzore rane,
isplesti džemper za zime snježne…
Tamo me čekaj, o čežnjo. Bdij!
Kad zadrhte zvuci harfe u poj,
i noć ogule plahu.
Tamo na tvom srcu,
u tvome dahu,
namjestim postelju,
da rodim se nježno.
Tamo me vodi, o žudnjo.
Pa poleti kao ptica!
Raspi uzdahe po oltaru sreće.
Ta preveć je tuge!
Dok ina suza na slobodu slijeće,
gdje ljubav ima boje duge.
I obrise, obrise tvojega lica.
DOMOVINO
Domovino moja,
tvoj san o slobodi, k’o molitva zvoni
u stopama pradjedova tvojih,
što krv su svoju nesebično dali,
njome rodnu grudu napojili,
slobodu vapili, i krvlju nevinom,
krvlju nas zadužili…
Zanijekati te ne mogu ni zvijeri,
ni ptice rugalice, ni sve čelične sile,
što su se slile na nevine obzore tvoje.
Gradovi, sela, i sve ljepote Bogom dane, gordo ponesoše vremena breme,
i ostaviše pjesme ponosa i prkosa…
Ti se dičiš i sjajiš, prezrena od svih,
uzdižeš se iznad grobova svojih sinova
i lomiš okove tlačitelja svojih,
što oholo povikaše “raspni je, raspni”,
i gramzljivosti njihove bezdušne
u prah ništavila s osmjehom pretvaraš.
Tvoj barjak postojan vijori i poziva,
dok ranjena ječiš i krvariš iznova,
sinove i kćeri tvoje, tebi odane
da zapjevaju pjesme heroja dičnih
i okrune te nadom i slobodom
za kojom su stoljećima čeznuli.
I padali,
i opet te iznova slavili,
o voljena moja!
A ti ih zagrli,
pod humkom jedne vječne mladosti, spomenika ljubavi
nad svim ljubavima.
O divna moja!
Odmori se u moru svom,
Nasloni na svoje planine,
i zlati se poljima zlatnim.
O slobodna moja!
Razapeta i uskrsnula u krvi pravednika!
O prekrasna moja,
nikad ne zaboravi,
da su bijeli križevi,
osloboditelji tvoji,
što vječnu slavu ponesoše…
I zasjaj ponosom,
o ljubljena moja!
TKO SI TI
Tko si ti ?
Zaleđen u oklopu olovnog vojnika
sumornih bitaka na bojišnici života.
Pogledom siječeš kao mačem
uzdahe usnulih leptira
što plave se u odrazima
očiju umiljatih dijeva.
U prljavim lukama pobješnjelih mora
pohotnim željama snova
otkupljuješ grijehe lučkih bludnica,
koje sanjaju o prividu sreće
i na nabreklim grudima
ostavljaš im svoj dah
dok pomičeš granice mašte
čvrsto stežući uzde zbilje.
Galopiraš pustinjom ogrezlih nadanja,
prašnjavih sjećanja,
kao maglovito priviđenje
na izvoru nekih proteklih rijeka,
u žudnji koja žeđa kapljice sa usana,
kao što žedna,
raspucala zemlja
kiše žeđa.
Ponosom otkidaš dio po dio
kore s buđava kruha,
dok tvoje zjenice
kao usnuli vojnici
čuvaju stražu nad mojim mislima,
bdiju nad mojim nemirima,
i podižu sablje
k mojim strahovima.
Tko si ti?
Gledam te kako s vjetrom
zavjere kuješ,
nudeći mu svoj dlan
kao primirje pred burama
koje se spremaju pohode
na moju dušu
izmorenu uzaludnim ratovima
i prostireš proljeća
ispred muzeja uzdaha,
tamo gdje zime caruju…
Tko si ti…?
Mirjana Barać
Autorica je rođena 1976. u Pisusju. Živi u Turčinovićima (Široki Brijeg) i objavila je dvije zbirke stihova: Nota života i Mjesečeve balade.
