Imotska krajina Medij s iskustvom
Ove godine obilježavamo 1100. obljetnicu Hrvatskog kraljevstva. Tijekom 1925. godine, kada se diljem Hrvatske obilježavala tisućita obljetnica krunjenja prvoga hrvatskog kralja Tomislava, prema legendi na Duvanjskom polju, obavljeno je više knjiga o hrvatskoj povijesti te životu kralja Tomislava, kojemu je ispjevano i nekoliko duljih epskih pjesama, koje su se pjevale uz gusle. Jedna od njih je ep Kralj Tomislav autora Martina Sulića.
Martin Sulić (Zagvozd, 1863. – Split, 1927.) je kao dječak pobjegao od kuće i u Dubrovniku završio klasičnu gimnaziju, a u Zadru vojnu akademiju. U mirovinu je otišao kao major austro-ugarske vojske. Pisao je pjesme i drame. Objavo je drame Otmica (Šibenik, 1909.), Kamatnik (Split, 1913), Polazak (Split, 1913), ep Kralj Tomislav (Split, 1925), ep Karađorđevići (Split, 1922, 1925) te poemu Albert Marangunić (Split, 1926). U rukopisu je ostavio spjev Ljudevit Posavski.
Sulićevu knjižicu s 30 stranica objavio je Mate Zorić u Splitu 1925. godine, a pjesma s više od 500 deseteraca ima četiri pjevanja: Kruna, Krunisanje, Rat i Mir, u kojima se stihom opisuju bitke kneza Tomislava i njegovo krunjenje za prvoga hrvatskog kralja.
Pretiskavamo drugi dio Sulićeva epa:
Krunisanje
Sastala se vojska ubojita
Nasred ravnog polja duvanjskoga,
Silna vojska kralja Tomislava.
Tko što j’ imo ljepšeg u dražega
Od odjeće i oružja bojnog,
Obuko je na se i pripaso.
Izmeđ gustih redova vojničkih
Povorka se odličnika kreće
Prema maloj crkvici bijeloj.
Prva straža tjelesna kraljeva
U oklopim i pod šljemovima,
Sa kopljima, sjajnim štitovima,
Pa svećenstvo sa sv’jećam užganim,
Noseć svete moći i krstove,
I kandila, posude crkvene,
Pa dvorjani, župani i bani,
Djed hrvatski, rizničar, komornik,
I mačehar sa mačem kraljevskim,
Stjegonoša s barjakom kraljevskim,
Kopljonoša sa kopljem kraljevskim,
Štitonoša sa štitom kraljevskim,
Urešenim sa grbom kraljevstva,
I peharnik sa zlatnim peharom,
I konjušnik sa zlatnijem štapom,
Još i ključar sa zlatnijem ključem.
Najzadnji je kralju Tomislave,
Odjeven je u halju grimiznu,
A opasan pasom dragocijenim,
Na njem nema ni plašta ni krune.
U ruci mu posuda od zlata
Sa darovim za Grgu biskupa,
Koji će ga vjenčat i pomazat.
Dvorjanici lijepo pjevaju:
„Bože živi kralja Tomislava
Mnogo ljeta i slavna i zdrava,
Da domaju Hrvatsku mi brani
Od dušmana unutra i vani.“
Jednako je sva vojska narodna
Tu pjesmicu gromko otpjevala.
Kralj u crkvi prisegu položi,
Zatim ga je Dobre pričestio,
I zlatnijem mačem opasao,
I radosti maslom pomazao,
Na glavu mu krunu postavio,
I u ruku zlatno žezlo dao,
Ko šibiku pravde i spasenja,
Te molitvu ovu izrekao:
„Svemogući nek te Bog nagradi
Silom svojom i Duha svetoga;
Nek mišicu ukrijepi tvoju,
Da barbarske pokoriš jezike;
Nek strah Božji u srce t’ usije
Ko i milost prema grješnicima,
Neporočna u vjeri sačuva,
I učini jakog branitelja
Crkvenijeh zakona svjetovnih,
Da pravedno svima ljudma sudiš,
Štitiš bogce od progona sile,
I dostojan neka Raja budeš!”
Zatimkralja plaštem ogrnuše
I cipelenjemu obukoše.
Kralj zasjede na pr’jestolje sjajno,
Što se koči između oltara
I ambona, mjestupovišega,
Na koje se biskup Dobre popne,
Gdjeu slavu otpjevo je Božju,
I kraljevu, kao i narodnu:
„.Svemogućem slava na visini,
Amir, sloga ljudma u nizini!
Stvoritelju i slava i hvala,
Što Hrvatim dade hrabrog kralja.
Na kojemu presjajna je kruna,
A duša mu Božjeg dara puna;
Svijetloga uma i pameti,
KojegamuDuh je dao sveti.
I svetomu ocu ista slava
Papi rimskom Ivanu i hvala.
Viteškomu takođe i kralju
Tomislavu i slava i hvala.
Blago i čast rodu, koj’ doživi,
Da mu svijet cijeli se divi,
Što okruni divnog sina svoga,
Koga resi vrlina premnoga.
Blažen i svet danak ovaj slovi,
Bi’će vrlo bolji život novi
Junačkom u rodu hrvatskomu,
Bože pravde daj mu ko ikomu.
Blažen i svet danak, koji slava
Dade svjetlijom kralju Tomislavu.
Bog te, kralju, čuvo mnogo ljeta
Kršćanskoga na diku svijeta
I na sreću naroda tvojega,
Koj’ potuče Madžara silnoga.
Usliš Bože molbu svoga puka:
Kralja neba štiti Tvoja ruka!“
Tad gospoda redom pristupaju,
Tomislavu kralju čestitaju
I ljube mu rake i haljine,
Kojeno su sada posvećene.
V’jesti nosi, što srce ne mire:
„Veličanstvu tvojemu na znanje:
Na Hrvatsku udriše Bugari!
Nema više u Srbiji – Srba!
Iz pokolja tko j’ glavu odnio,
U Hrvatsku on je uskočio.
U njem kuca još srce junačko,
No stanje mu čisto očajničko:
Lice bl’jedo, nošnja iznošena,
Mnogo njijeh od glada umire.
Žito nose konji na čopore
U Zahumlje izBosne ponosne.
Oteti ga mogli bi Bugari,
Ak’ i tamo međutim udare.
Zahumljani junački se brane:
Svaki kamen, svako parče zemlje
Strahovito krvavo se plaća,
Al’ dušmani opet navaljuju,
Pa opeta nečuveno b’jesno.
Kod nekoga vojvode mrtvoga
Bugarina zapov’jed se našla
Simeona vladara groznoga,
Iz koje se ovo razabire:
„Samo neprjed po cijenu svaku,
Nazad nikad, a robova nema!“
Miči oče vojsku na svu prešu,
Ne okl’jevaj, jezivost je strašna!“
Odgovara kralju Tomislave:
„Sedam bana sedam miču vojska,
A ja osmu mičem izabranu!“
