U spomen: Ivan Jukić (1950. - 2025.)
Filmski djelatnik, fotograf, publicist, glazbenik i svestrani kulturni djelatnik Ivan Jukić "Ringo" preminuo je 8. lipnja i pokopan 10. lipnja 2025. na groblju Gospe Karmelske u Runovićima.
Ivan Jukić, sin Nikole i Matije, rođene Puljiz, rođen je 31. listopada 1950. u Runovićima. Školovao se u Runovićima, Grudama, Kaštel Starom, Imotskom, a u Zagrebu je diplomirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Uz studij je 1973. godine počeo pohađati filmsku školu u Hrvatskom filmskom savezu, Kino klub Zagreb, gdje je stekao zvanje majstora amaterskog filma. Poslije je prešao u profesionalce i postao samostalni filmski i TV redatelj. Tijekom svoga umjetničkog rada snimio je brojne dokumentarne, kratke igrane, znanstvene, obrazovne i TV filmove. Sudjelovao je na mnogim domaćim i inozemnim filmskim festivalima, kako u službenim, tako i u neslužbenim programima. Za svoje radove dobio je nekoliko nagrada, a među najznačajnijima smatrao je Zlatnu statuu, koju je dobio za film Fra Andrija Kačić Miošić 2004. godine.
Njegov svestrani umjetnički rad dokuentirala je Nera Karolina Barbarić u knjizi "Filmografija Ivana Jukića i njegovi drugi radovi” (Quo vadis, Zagreb, 2018.),u kojoj je prikupljeno gotovo sve što je Ivan Jukić u kulturi do tada radio, a riječ je o filmografiji kao primarnoj djelatnosti, rock i pop glazbi i kulturi, izložbama fotografija, poeziji, govorenju poezije i objavljenim knjigama. Ukupno je tu 68 autorskih filmova, koji su prikazivani u mnogim kino-dvoranama, na filmskim smotrama, znanstvenim skupovima, filmskim tribinama. Najviše materijala prikupljeno je i konzultirano na Hrvatskoj televiziji, za koju je, kao stalni vanjski suradnik, radio dvadeset i devet godina. Snimio je i mnoge promidžbene filmove te glazbene spotove za mnoge estradne pjevače.
Spomenimo da se Ivan Jukić s glazbom i glazbenim instrumentima rano susreo: budući da mu je otac svakoga dana svirao tamburu, odmalena je upijao te zvukove, sve do očeve rane smrti. Otac mu Nikola svirao je u orkestru, što ga je krajem 1937. godine osnovao fra Krsto Radić. Vježbali su i svirali do početka Drugog svjetskog rata. Tada se orkestar raspao, a mladići su otišli u rat. Orkestar je poslije rata obnovio učitelj Marko Svaguša, od onih članova koji su se iz rata vratili živi. Otac mu je imao svoje tambure, brač drugi i samicu. Na podne je, kako na jednom mjestu navodi Ivan, „svirao svaki dan, a nedjeljom cijelo poslijepodne“.
Kada je početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, prof. Josip Spiegel došao u Runoviće za učitelja glazbenog odgoja, osnovao je u Osnovnoj školi tamburaški orkestar. Jukić je tada u orkestru, na očevoj tamburi, samici, učio svirati. Kao srednjoškolac, Ivan se bavio glazbenom kulturom, a sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća u Grudama je počeo svirati bubanj. U Kaštel Lukšiću je već 1968. osnovao rock grupu Spiritisti, a početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u Imotskome (Grubinama) je suosnovao pop grupu Pasati. Zbog sviranja na bubnjevima prijatelji su ga zvali Ringo. Za njegov rad HZSU mu je dodijelila status umjetnika RH.
Tijekom svog profesionalnoga bavljenja umjetnošću djelovao je dvadeset godina i kao ravnatelj neovisne filmske proizvodnje CTV FILM u Zagrebu. Bavio se i pisanjem (stihove objavio u nekoliko zbornika) te umjetničkom fotografijom. Administrativna komisija Vlade RH proglasila je Ivana Jukića zaslužnim građaninom za zasluge djelatnika u kulturi RH (Rješenje od 14. prosinca 2016. Klasa: 061-06/16-02/02. Urbroj: 5030115/02-16-2).
Podsjetimo da je njegovo djelo trajno vezano za runovićki zavičaj. Jedan od njegovih prvi filmova za HRT je 24-minutni dokumentarni film "Kolibe mojih pradjedova", snimljen 1972., o gitaristu Marijanu Buljanu "Boskoviću", a prikazan je 2019. i u Domu kulture u Runovićima.
Udruga Runovićana u Zagrebu objavila mu je monografiju „Runovićki vjerski objekti” 2009. godine te "20 godina Susreta zagrebačkih Runovićana (1995.-2014.)".
S fra Vinkom Prlićem suautor je monografije "Sakralna baština župe Staševica" 2011.,
Dio teksta iz njegove spomenute monografije "Filmografija..." Nera Karolina Barbari objavila je na sljedećoj mreznoj poveznici:
