Imotska krajina Medij s iskustvom
Vazmeno trodnevlje ima važno mjesto u vjeri i tradiciji Hrvata pa tako i stanovnika Imotske krajine. Dani su to kada se kršćanski vjernici pripremaju za najveći kršćanski blagdan Uskrs. Specifičnost tih dana je obilovanje mnogim običajima koji su se s koljena na koljeno prenosili. Običaji su to koji imotski puk njeguje i uči nove generacije da na taj način poštuju svoju vjeru i rodni kraj.
Nažalost ova vremena pandemije dovela su do promjena u ljudskim životima pa tako i u pojedinim dijelovima crkvenih obreda. Prisjetit ćemo se kako su pučani Imotske krajine, točnije Medova Doca, slavili Veliki petak, Veliki četvrtak i Veliku subotu. Veliki četvrtak je spomendan Isusove posljednje večere. Kako se u Medovu Docu slavio Veliki četvrtak saznat ćemo iz priče kazivača:
Vazmeno trodnevlje počinjalo je na Veliki četvrtak koji se zva zeljavi četvrtak. Zeljavi četvrtak se zva jer bi se uveče kuvalo zelje, mišancija, kupus, koromač, ljutika. To bi se sve skupa kuvalo u bronzinu na kominu. Uveče bi bila sveta misa. Na misi je bio poseban čin pranja nogu. Svećenik bi izabra dvanaest momaka iz sela koji su bili dičniji od drugih čije bi noge pra.
Na Veliki petak nema svete mise već se provode obredi. Specifičnost hrvatskih mjesta je ta da na taj dan vjernici sudjeluju o procesijama križnog puta. Vezano za procesiju križnog puta u Medovu Docu, Petar Matković u svojoj knjizi Ljudi, gradine i u puti navodi sljedeće: „Ovaj stari običaj križnog puta, za koji ne znamo točno godinu ili doba kad se započeo nositi, ali po priči starijih to je bilo krajem 19. stoljeća. Križ se nosio kroz Medov Dolac i Dobrinče, gotovo neprekidno, osim nekoliko poratnih godina od 1954. do 1957. i jednom početkom šezdesetih.“
Kako je procesija izgledala navodi nam kazivač:
Procesija je u ono vrime počinjala u osan uri. Krenula bi od crkve pa se išlo priko Džajića, Granića, Dobrinača, Čagalja, Brstila na kraju u Matkoviće. Obično bi trajala oko pet uri. Popodne u šest uri se išlo u crkvu na obred Velikog petka. Tijekom procesije pivala se muka i Gospin plač. Muški bi pivali svoj dio, a ženske svoj. Muški su nosili križ. Moralo se nositi križ u čarapama, bez cipela. Minjali su se, malo jedan, malo drugi. U procesiji su dica išla naprid i nosila čevrtaljke. Nije bilo ka danas da je bila jedna, dvi nego je svako dite imalo čevrtaljku. Gledalo se čija će bolja bit. Bio je običaj da se nije smilo zvonit, nije se smilo svirat nego samo čevrtaljkom vrtit. Župnik nije sudjelovao u ciloj procesiji. On bi ispratio križ kraj crkve i u Matkovićima bi čeka kraj procesije. Na misi je bio poseban čin ljubljena križa, ka i danas. Nakon toga bi slijedila posebna pisma Puče moj. Također, ka i na Čistu sridu, taj dan je bijo zapovidni post i nemrs. Uglavnom bi se jila koja slana srdela i popilo bi se dosta crnog vina unda bi se reklo koliko taj dan popiješ vina imat ćeš toliko nove krvi.
Velika subota, tradicionalno se obilježavala u miru i tišini. Obično taj dan se nosila hrana na blagoslov, a misnih obreda nema. U nekim krajevima Velika subota ima i naziv Bijela subota. Kazivač navodi kako u Medovu Docu je i taj dan bio post: Na Bilu subotu blagoslov hrane bi bio ujitro u osan sati. Taj dan se nije smilo radit. U zemlju se nije smilo dirat, takav je bio običaj. Došlo se u crkvu i nosila bi se hrana za blagoslov. Unda se većinom kuva kruv koji je bio beskvasan, pogača. To bi se blagoslovilo. Kući se molilo Boga ka i običnih dana. Na taj dan se nije smilo mrsit.
Usprkos trenutnim životnim uvjetima, vjerujemo da će Imoćani i ove godine provoditi ove važne kršćanske dane kao i njihovi preci. Ipak, nadamo se što bržem povratku u normalno djelovanje i življenje.
*u članku su korištene priče kazivača Mije i Tome Brstila zapisane u završnom radu
Hrvatska usmena književnost u suvremenoj etnografiji Medova Doca, Katarina Brstilo.
Autorica: Katarina Brstilo
