Imotska krajina Medij s iskustvom
Dva i pol stoljeća /dvijestotineipedestgodina/ skoro su na izmaku, a jedna narodna usmena pjesma imenom „Žalostna pjesanca plemenite Asanaginice“, vršnjakinja spomenutih dva i pola stoljeća, još je živa. Čak štoviše, unatoč tako velikom vremenu od njenog prvog objavljivanja ona je, može se slobodno reći, jednako mlada kao i na dan kada je izašla iz glave i duše svoga autora Morlačkog Homera.
Rođena je za vrijeme turskog carstva, nastavila život za vrijeme Mletačke republike, Austrougarskog carstva, Kraljevine Jugoslavije, Socijalističke federativne republike Jugoslavije sve do današnje Republike Hrvatske, države i narodi nastaju i propadaju, a „Žalostna pjesanca plemenite Asanaginice“ ostaje živjeti ne obazirući se na protek vremena i trajanje carevina i država.
Kakav je to medij usađen u tkivo Žalostne pjesance koji je čini otpornom na protek vremena. Nerazboriti postupak jednog nižeg turskog časnika prema svojoj ženi prouzročio je smrt njegove supruge i tragediju obitelji, događaj koji je poslužio pjesničkoj duši jednog domaćeg čovjeka da ispjeva Žalostnu pjesancu za koju godine i stoljeća, u smislu njezinog trajanja, uopće ne postoje.
Ispjevana je u ikavskom narječju hrvatskog jezika i kao takva od rodnog mjesta započela je putovanja koja do danas ne prestaju. Naime, Žalostna pjesanca danas možemo pronaći u kulturnom fondu drugih država i naroda cijelog svijeta. Prevedena je na 28 svjetskih jezika, na pojedini jezik u nekoliko navrata, od kojih najviše na francuski, engleski, njemački, ruski, češki, poljski, mađarski, talijanski, a slijede prijevodi na rumunjski, arapski, esperanto, švedski, ukrajinski, danski, japanski, nizozemski, slovenski, španjolski, albanski, latinski, grčki, litvanski, makedonski, malajski, novohebrejski, perzijski, portugalski, slovački i turski jezik.
Općenito je poznato da je Žalostnu pjesancu Alberto Fortis uvrstio u jedno poglavlje svoje knjige „Viaggio in Dalmazia“ pod naslovom „Moralne i obiteljske vrline Morlaka“, knjigu koja je izašla iz tiska u Veneciji godine 1774. Međutim, malo je poznato da je Pjesma iste godine prevedena na njemački jezik te ponovno godine 1775. na njemački jezik prevodi je Johann Wolfgang von Goethe, a njemački književnik Johann Gottfried Herder uvrstio je Pjesmu u zbirku pučkih pjesama različitih naroda godine 1778, zbirku pod imenom „Volkslieder I-II”.
U razdoblju od 1774. do 1883. Pjesma je prevedena više od sedamdeset puta na skoro sve europske jezike i od strane poznatih europskih romantičara toga vremena.
U vrijeme tiskanja Fortisove knjige hrvatska država u današnjem smislu nije ni postojala, teritorij je bio podijeljen između Mlečana i Austrougarske države. Pjesma je u Fortisovoj knjizi objavljena na talijanskom jeziku pod imenom „Canzone dolente della nobile sposa d’Asan-Aga“, a sam Fortis nije u svojoj knjizi nigdje naveo da je tu pjesmu pronašao među hrvatskim narodom u Dalmaciji, tako je unatoč prevedenosti Pjesme na skoro sve europske jezike ostalo nepoznato gdje je Fortis Pjesmu pronašao, kako je došao to teksta, tko je njezin autor i tome slično.
Trebalo je proći nešto više od sto godina od prvog objavljivanja Pjesme dok je u Herderevoj zbirci pučkih pjesama nije pronašao Franc Miklošič. Naime, u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji, pod čijom je kapom bio hrvatski narod, osnovan je na sveučilištu u Beču studij slavistike. Profesor slavenskih jezika na tome sveučilištu i profesorsko mjesto pokrivao je Franc Miklošić, tako da njemu kao poznavatelju njemačkog jezika i hrvatskog jezika nije bilo teško zaključiti odakle Pjesma potiče. Franc Mikološič objavio je godine 1883. svoj rad pod naslovom „O uzvišenoj žalopojci plemenite Asanaginice“.
Naime, u isto vrijeme kao studenti slavistike slušali su predavanja profesora Miklošiča i družili se s njim i dvojica studenata s područja Imotske krajine a to su Mate Šimun Milinović iz Lovreća i fra Alfons Nikola Ivanović iz Imotskog, koji su nakon završene bogoslovije bili upućeni u Beč na studij slavenske književnosti. Profesor Miklošič družio se s ovom dvojicom Imoćana i slušajući njihov govor nije mu bilo teško da u svome radu „O uzvišenoj žalopojci…“ doslovno napiše da je jezik kojim je napisana Žalostna pjesanca isti kao i jezik ovih dvojice Imoćana te da nedvojbeno ona potječe iz Imotske krajine.
Matija Murko, također profesor slavistike na univerzitetu u Beču, putovao je Imotskom krajinom i iz neposrednog upoznavanja govora tamošnjih ljudi i u svojoj knjizi „Domovina Asanaginice“ doslovno je napisao: Smatram vjerojatnim, ako ne i sigurnim, da je Asanaginica nastala na dalmatinskom tlu, u okolici Imotskog gdje se održala sve dok nije zapisana.
Miklošićev rad „O uzvišenoj žalopojci…“ tada je postao dostupan svim narodima bivše Jugoslavije i tako je počela detaljnija potraga za mjestom i vremenom nastanka Pjesme, kako je Fortis pribavio tu Pjesmu da bi je objavio u svojoj knjizi, kome narodu u nacionalnom smislu pripada Pjesma, tko je njen autor i slično. U tome smislu do sada je tiskan golemi pisani materijal, bilo da su autori amateri ili pak obrazovane osobe, međutim od svega što je do sada napisano skoro ništa ne može poslužiti čitatelju da bi stekao jednu kompletnu i istinitu spoznaju o bilo kojem pitanju koja su gore spomenuta. Neosnovane tvrdnje i neosnovana svojatanja drugih nacionalnih književnosti do danas ne prestaju.
Nakon objavljivanja Miklošićevih i Murkovih radova, uz manje iznimke prihvaćeno je i ostalo da današnjih dana njihovo mišljenje da je Imotska krajina domovina Žalostne pjesance plemenite Asanaginice.
Međutim, Imotska krajina je naziv jednog šireg zemljopisnog prostora čije granice su se mijenjale tijekom povijesti, što predstavlja velike poteškoće onome tko bi se upustio u istraživanje i donošenje sigurnog zaključka u odgovoru na pitanje: Koji je to uži dio Imotske krajine na kome je rođena Žalostna pjesanca? Ono što je do sada poznato, jedan od prvih koji se bavio tim pitanjem bio je profesor Ante Ujević, koji u svojoj knjizi „Imotska krajina“ iz godine 1953. piše da je Hasan-agina kula bila na lokalitetu Lupoglav nedaleko od Zagvozda, da je aga u svojoj vlasti držao sela Zagvozd, Župu i Grabovac. Doduše, on u knjizi ne navodi da bi na tome prostoru i nastala Žalostna pjesanca, ali se to podrazumijeva kad spominje mjesto gdje je Hasan-aga živio i događaje povezane uz njega. Međutim, profesor Ujević izričito navodi da se sve to što piše temelji na narodnoj predaji.
Druga osoba koja se bavila ovim pitanjem je dr. Mijo Milas. Godine 1981. u izdanju lista Imotska krajina izlazi njegova knjiga „Asan-aginičin zavičaj“. Nadovezujući se na profesora Ujevića, Mijo Milas tvrdi da su se dvori Hasan age nalazili na lokalitetu Trnova uz samu istočnu granicu današnjeg naselja Zagvozd. Podrazumijeva se da i on izvodi zaključak da je Žalostna pjesanca nastala na ovom prostoru povezujući prostor s događajima koji su se odigrali tijekom Kandijskog rata. Svoje mišljenje temelji na osobnom zaključivanju, vjerojatno pogrešno tumačeći jedan zapis na Mletačkoj mapi toga područja – „fu convento“ za ostatke ruševine koja se nalazi u Trnovi.
Ponekada u člancima u dnevnim listovima javljaju se i pojedinci, mahom laici sa svojim mišljenjima i viđenjima, pozivajući se na nepouzdane povijesne izvore, a ponekad i bez navođenja ikakvih povijesnih izvora, tako da se njihova mišljenja ne mogu ispitati niti prihvatiti, zbog čega i otpada potreba dubljeg osvrtanja na ono što pišu.
U izdanju nakladnika Imotska krajina, godine 2018. dvojica autora Stipan Bakota, umirovljeni odvjetnik u Splitu i Mladen Vuković, novinar i urednik kulture na HRT Radio Splitu, objavili su svoju knjigu „Asanaginica iz Zabiokovlja“. U ovoj knjizi autori navode sigurnije povijesne podatke kako o prostoru na kome su se nalazili dvori Hasan-age Arapovića, tako i o prostoru na kome je Žalostna pjesanca nastala, tako i o naporima ljudi s područja Imotske krajine da se Pjesma održi u svome trajanju, navode sve svjetske jezike na koje je ona prevedena, umjetnička djela kojima je poslužila kao podloga i tome slično.
Naime, u skladu s onim što je napisano u navedenoj knjizi, prvi hrvatski pisac koji nam je pružio opširnije i pouzdanije podatke o mjestu gdje su živjele ličnosti iz Pjesme, vremenu kada su se odvijali događaji iz Pjesme i u skladu s time podatke o području na kome je Pjesma mogla nastati, to je Kleme Bušić (1865.-1935.), imotski franjevac rodom iz Vinjana. On je u listu „Jadranska vila“ koji se tiskao u Omišu, godine 1930., objavio članak pod naslovom „Hasan-aga i Hasanaginica“ pa tako prvi puta iz jednog pisanog dokumenta doznajemo da se Asan-aga kućom zvao Arapović, da je on onaj Asan-aga iz Pjesme, da su se njegovi dvori nalazili u VRDOLU, selu sa sjeverne strane Biokova odakle je najlakši uspon na Biokovo. Nadalje doznajemo da je bio ranjen za vrijeme Kandijskg rata (1645.-1669.) na tome području u sukobu s kršćanima. Fra Kleme navodi i ime Asan-agine žene, a to je Fatima, sestra Pintorović bega, te niz drugih za povijest važnih činjenica.
Fra Klement Bušić (1865-1935)
Ono što je važno je to što nas fra Kleme Bušić upućuje na uži prostor Imotske krajina na kome su živjele osobe iz pjesme, prostor na kome se dogodio tragični događaj koji je poslužio nadarenom domaćem kršćanskom čovjeku koji je živio na tome prostoru da stvori lirsku baladu kojom su se oduševili narodi svijeta.
VRDOL – koji je to uži prostor Imotske krajine na kome su živjele osobe iz pjesme i gdje su se odigrali događaji s tim u vezi?
Povijesni podaci o mjestu Vrdol ili Vrdovo malobrojni su, ali apsolutno su točni. Vrdol je kolokvijalni naziv za VRHDOL, a to je krajnji zapadni brdski dio naselja srednjovjekovne Gorske župe kao dijela povijesne župe Hum, a to su današnja naselja Župa Gornja, Župa Donja, Župa Srednja, Krstatice, Slivno i Rašćane. Nakon osmanlijske okupacije Bosne, Osmanlije su oko godine 1480. okupirali i župu Hum te ujedno i Gorsku župu, ali joj nisu promijenili ime te od turske okupacije ona se naziva nahija Gorska Župa. Srednjovjekovnu župu Hum Turci su okupirali u cijelosti, sve do njenih zapadnih granica prema susjednoj Mletačkoj republici, a ta granica nalazila se na području današnjeg naselja Župa Gornja, današnji zaseok Radići, i na toj granici slijedeći zapis fra Kleme Bušića, morali su se nalaziti dvori Hasan-age Arapovića, vjerojatno zapovjednika granične postaje. Ovdje su se morali odvijati i događaji opjevani u Žalostnoj pjesanci, a narodni pjesnik, koji je događaje pretvorio u pjesmu, morao je biti među ljudima koji su živjeli blizu tih tragičnih događaja, a to znači upravo jedan od tadašnjih kršćanskih ljudi s područja Vrdola, odnosno današnjih sela Župa Gornja, Župa Donja, Župa Srednja, Krstatice, Slivno i Rašćane. Prema tome, domovina Asanagice mora da je Vrdol, odnosno prostor dijela imotske krajine koji pokrivaju današnja sela Župa Gornja, Donja i Srednja, te sela Krstatice, Slivno i Rašćane.
Kako je i zašto Alberto Fortis baš „Žalostnu pjesancu…“ tiskao i objavio u svojoj knjizi?
Putovanja Alberta Fortisa u Dalmaciju financirala je Mletačka republika, kako je to razvidno iz knjige, uglavnom radi detaljnije potrage za prirodnim bogatstvima ovoga područja. Međutim, jedno putovanje Fortisa u Dalmaciju financirao je i John Stuart, škotski nacionalist i član engleske vlade i Doma lordova, koji je slovio kao pokrovitelj i mecena sakupljača škotskog usmenog narodnog stvaralaštva. On je bio Fortisov prijatelj i znao je za njegovo planirano putovanje u Dalmaciju te mu je financirao to putovanje i zadužio ga da ispita i zabilježi kulturu naroda koji je živio u unutrašnjosti Dalmacije. Kako je to i poznato, Fortis se odužio Stuartu time što je u svojoj knjizi „Viaggio in Dalmazia“ cijelo jedno poglavlje knjige „Moralne i obiteljske vrline Morlaka“ posvetio Johnu Stuartu te u to poglavlje knjige uvrstio i „Žalostnu pjesancu…“ uz komentar da se nada da će ona biti u skladu s umjetnosti kojoj je inače Stuart bio pokrovitelj i propagator, ne propuštajući navesti da ona čitatelje i slušatelje podsjeća na život ljudi homerskih vremena.
Alberto Fortis (1741-1803) bio je obrazovan čovjek i za vrijeme svojih putovanje od Venecije do Dubrovnika bilo je normalno pretpostaviti da će se družiti sa svojim tamošnjim poznatim kolegama i drugim obrazovanim ljudima. Među njima se ističu Julije Bajamonti, svestrano obrazovan čovjek iz Splita, te Matej Sović (početak 18. st.-1774.), nadbiskup iz Osora na Cresu, Matej Karaman, nadbiskup u Zadru te mnogi drugi, tako da Fortisu nije bilo teško da se barem djelomično upozna s pjesničkim i književnim stvaralaštvom ljudi na tome području i mogao je u svoju knjigu uvrstiti neku od pjesama tada priznatih pjesnika i književnika, međutim, slijedeći upute svoga mecene Stuarta Fortis je u poglavlje posvećeno njemu uvrstio upravo „Žalostnu pjesancu…“ kao primjer vrhunskog usmenog narodnog stvaralaštva.
Gdje je Fortis došao do „Žalostne pjesance…“, je li je zapisao slušajući je ili mu je dospjela u ruke već zapisana, o tome on sam nije ostavio nikakvih dokaza. Međutim, u Ljubljani u tamošnjoj sveučilišnoj knjižnici u odjelu za rukopise čuva se korespondencija između Mateja Sovića i Alberta Fortisa na talijanskom jeziku, među kojom se nalaze i 34 stiha „Žalostne pjsance…“ napisana bosančicom – pismom kojim su se služili fratri u Imotskoj krajini. Među tom korespondencijom najznačajnije je pismo Mateja Sovića upućeno Albertu Fortisu dne 20. rujna 1773. godine. Pažljivo čitaći spomenuto pismo nameće se nesumnjiv zaključak da je Fortis kod Sovića našao „Žalostnu pjesancu…“ već zapisanu bosančicom ikavskim narječjem hrvatskog jezika te da je baš on, Matej Sović, pjesmu transkribirao latinicom. Međutim, Fortis je izvorni ikavski djelomično namjerno ijekavizirao, što on izričito priznaje u svome pismu, pa je tako uređena „Žalostna pjesanca…“, pučka balada s 93 stiha u desetercu tiskana u Fortisovoj knjizi, neprijeporno u Sovićevoj redakciji, a ne u Fortisovoj.
Iz ove navedene rukopisne korespondencije očito je da je Matej Sović izvrsno poznavao talijanski jezik pa ne bi bilo smjelo da se zaključi da je Sović i autor prijevoda pjesme na talijanski jezik koja je tiskana u Fortisovoj knjizi pod imenom „Canzone dolente della nobile sposa d’Asan-Aga“.
Književni jubileji 2024.
Ove godine u hrvatskoj kulturi i književnosti obilježavaju se brojne velike obljetnice, primjerice 700 godina od smrti putopisca Marka Pola, 500 godina od smrti oca hrvatske novovjeke književnosti Marka Marulića… No to nije razlog da je 250. godišnjica prvog tiskanja slavne narodne balade Asanaginice u nas gotovo prešućen. Prije 50 godina, za dvjestoti jubilej Fortisovog prvotiska, 1974. održan je veliki znanstveni skup o Hasanaginici u Sarajevu i Imotskom. Šteta što ovogodišnji njezin veliki jubilej nismo u Imotskoj krajini obilježili barem nekim pretiskom, predavanjem ili izvedbom drame „Hasanaginica”, što bi imalo svoje kulturološko, ali i turističko značenje, mala zahvala toj velepjesmi i onodobnom bestselleru – uspješnici u kojoj se prvi put spominje grad Imotski. Taj jubilej su ove godine bošnjački kulturni djelatnije itekako obilježili bogatim programom.
Stipan Bakota
