Priče uz komin: Plašila
Kao na slici starih flamanskih majstora s prikazima seoskog života, tako se i ovdje oko kotla za pečenje rakije skupila grupica ljudi i djece u jednoj prohladnoj, vedroj noći u studenom. Da je noć bila studena osjetilo bi se odmah kada bi se iskoraknulo iz magičnog kruga topline koju je isijavao veliki hrđavi kotao nalik ogromnom loncu u kojem se krckao drop. No, lonac je na dnu imao i dvoja vrata na čijim se gornjim rubovima jasno vidjela vatra koja je veselo pucketala. Ne manje veselje bilo je kod nas djece kada bi stariji otvorili donja vratašca i iz luga posutoga sitnom žeravicom isprpali vrući krumpir smeđe-crnkaste kožice i sa smješkom ga dali nama u ruke, a mi ga pokušali puhanjem ohladiti prebacujući ga iz jedne u drugu ruku.
Sve je bilo kao i obično, barem nama djeci, veliki hrđavi kotao, vrući krumpiri, miris rakije koji se miješao sa slatkastim mirisima dropa iz kojega se pušilo kada bi ga istresli iz crvenkaste posude koja je imala ručke sa strane. Plavičaste figure dima od škije izvijale su se uvis uz kacu jer je tamo na stocu sjedio susjed Ćipa. Upalih obraza, brade stare nekoliko dana, u crnim čizmama u koje je ugurao smeđe samotne hlače, u plavom radnom mantilu te neizostavnoj kariranoj kapi na glavi. Najčešće je sjedio i šutio ovaj starac koji je, kada bi bio malo pri piću znao zapjevati: Gazi Ćipa Drinu vodu i bori se za slobodu!
Sve je bilo kao i obično da se među nas domaće nije umiješao i jedan pridošlica, nas rođak koji je znao češće navratiti i koji je bio veliki hvalisavac. Omanjeg rasta, krivih nogu, u raskopčanoj bijeloj košulji i crnoj zimskoj jaketi. Sve priče počinjale su i završavale s njim. Kada bi pričao o sebi hvalio se preko mjere da je i nama djeci to bilo zabavno. U našem odrastanju u galeriji raznih likova i on je imao svoje, iako ne bas istaknuto mjesto.
Kada su se ispripovijedale uobičajene priče o ljetini, duhanu, grožđu, kukuruzu, cijeni kućnih potrepština, nadnicama i svemu onome što zanima i tišti poštena čovjeka okopoljca i brđanina - naš rođak živio je u brdu svojih 5-6 kilometara udaljenim od naše kuće - krenulo se s pričama…
Desni susjed, koji je živio odmah preko potoka koji je vrio samo u zimskim i proljetnim mjesecima i na kojem je nekada bila i mlinica koja je navodno mljela i za vrijeme Turaka, zvao se Pave. Bio je debeljuškast, neženja i govorio je polako, trudeći se govoriti književnim jezikom, pridavajući tako svojim riječima dodatnu težinu. Mi djeca smo obožavali toga proćelavoga povratnika iz Njemačke u tipičnom gastarbajterskom izdanju: cipele s debelim potpeticama, široke hlače, karirani sako, košulje u jarkim bojama. Kupovao bi nam bombone I pričao o svakakvim čudesima koje će nam kupiti kao npr. skije koje imaju ugrađene motore za još bržu vožnju, bubnjeve koji sami udaraju, klavijature koje same sviraju itd.
No, večeras je Pave započeo priče o plašilima koje su, kako smo mi poslije shvatili, bile spretno odabrane i ispričane baš zbog našeg hvalisavog i neustrašivog rođaka.
Pave je započeo: Ne znam je li istina, ali priča se da je nekidan plasilo kod Šumeljeva brista. Jedna žena iz Ivkošića se kune da je vidjela krvavo dijete. Tko bi ga znao, ljudi su uvijek pričali da tamo plaši.
Nedugo zatim nastavio bi: Ja sam jednom išao kasno navečer u selo i vidio svojim očima na Glavici kod Gomile crnu ženu s licem, bijelim kao klak, kako u ruci drži dijete bez glave. Moram priznati da sam pobjegao i sam glavom bez obzira i nisam ni primijetio da sam izgubio desnu cipelu dok nisam došao kući.
I tako bez kraja i konca nabrajao je Pave različite lokacije: kod Zovkine lokve, Blažića Dubrave, gdje su navečer gorile svijeće oko kojih su letjele neke čudne ptice, pa dalje i dalje sve do Kamena Mosta i Perića Briga. Uz pripadajuće strašne likove, uz već spomunete žene s prozirnim licem i djecom u krvavim bijelim haljinama, zle vještice, potpuno divlje vukozlake, mòre i ostale strašne spodobe.
Mi smo djeca slušali kao hipnotizirani razrogačenih očiju s naježenim dlačicama po rukama. Konačno, kada je završio s ovim strašnim pričama Pave se podignuo, nasmiješio i oprostio od nas uz ono poslovično: E, odoh ja, dosta je kasno, možete vi ovaj zadnji kotao i bez mene dovršitii. Laku noć! Nađ rođak sjedio je pogrbljen, zaogrnut jaketom i zamisljeno otpuhivao dimove iz loše zamotane cigarete stalno provjeravajući je li vatra dovoljno jaka dodajući nove bìlje u grotlo kotla. Kao da je svim ovim radnjama pokušavao odgoditi svoj povratak kući u mrlloj noći.
Pave mu je plašilima u svojim pričama kao u nekoj strateškoj igri zatvorio sve moguće putove njegovoj kući, tako da niti jedan prolaz niti klanac nije ostao prohodan a da ne bi susreo plašilo. Nakon što je i posljednji mlaz upotrebljive rakije (koju smo svako malo bacali u vatru i provjeravali gori li još plavičastim plamenom) protekao iz kace u sić, rodijak je upitao djeda: Rodijače, malo je pokasno, ja bi ostao prespavati kod vas, nije važno di, meni je svejedno, makar i u pojati.
Z. G.
.
